U svom slavnom eseju ‘Raspakujem svoju biblioteku’ Walter Benjamin opisuje iskustvo ‘oslobađanja’ vlastitih knjiga iz dugogodišnje tamnice. Tek na polici, jednom izvađena iz tame kutija i sanduka, knjiga je slobodna. Stvoriti pak biblioteku knjiga – a mnogi ih u životu stvore nekoliko – sigurno je jedan od kompleksnijih ljudskih poslova. Gershom Scholem piše kako je Benjaminova biblioteka ‘vjerno odražavala crte jedne složene ličnosti’ i kako su u njegovoj biblioteci ‘djela koja je smatrao velikim – u željenom neredu – stajala pored rijetkih i dragocjenih knjiga kojima, sa strašću staretinara, nije bio manje privržen’.
Walter Benjamin se u životu često selio i svoje je knjige premještao sa starih na nove adrese. Knjige je gubio ili ih poklanjao ili bi ih povjeravao prijateljima ili bi u nuždi rasprodavao rijetka izdanja, da bi potom te knjige, ili neke druge, ponovno nabavljao i kupovao. Knjige su, dakako, uvijek neraskidivo vezane uz mjesta gdje smo ih kupili. Benjamin je imao privilegiju da ih kupuje u Münchenu, Gdanjsku, Moskvi i Napulju, i kupovao ih je posvuda, u knjižarama, antikvarijatima i na aukcijama, kupovao ih je na tržnicama i kod uličnih prodavača. ‘I najmanja antikvarnica može biti tvrđava koju treba osvojiti.’ Iza opijenosti starim knjigama stoji smisao za tradiciju potlačenih, a za istinskog kolekcionara stjecanje stare knjige zapravo je njezino oslobođenje iz tamnice. Kupovina knjiga za Benjamina se često pretvara u neočekivanu avanturu. ‘Stajala je tako usamljena i napuštena na pijaci pod vedrim nebom, poput lepe robinje iz 1001 noći, dok je neki knez, želeći da joj pokloni slobodu, ne bi kupio.’
Postoje različite strasti koje nas obuzimaju dok kupujemo knjige, pogotovo je intrigantna ‘strast kupovine knjige na koju nikada nisi ni pomislio a kamoli poželio’. Nije Walter Benjamin, naravno, bio ni prvi ni zadnji nepovratno fasciniran bibliofilskim izdanjima, izdavačkim katalozima, godinama izdanja i mjestima objavljivanja, nije on prvi plamtio od uzbuđenja dok je otkrivao rijetka ili zaboravljena izdanja, ili dok bi se zapleo u zagonetni i zapetljani odnos bibliofilstva, bibliotekarstva i knjižarstva, iz čega se rađa strastvena sakupljačka strast i strastveno kolekcionarstvo knjiga koje, kao i svaka druga strast, graniči s kaosom. Kolekcionar – biće koje uglavnom ne čita knjige koje kupuje – poseban je tip ljudi s razvijenim instinktom i razrađenom taktikom kupovanja. Kolekcionara ima svakakvih: Benjamin piše o kolekcionarima koji postaju bolesnici kad ostaju bez knjiga i kolekcionarima koji postaju zločinci dok stječu knjige. Scholem je pamtio kako je Benjamin posebno bio sklon knjigama koje su napisali luđaci te dječjim knjigama i slikovnicama.
‘Raspakujem’ je jedan od onih rijetkih eseja koji strastveno opisuju fascinaciju knjigama i njegovanje zbirki knjiga, posuđivanje i vraćanje nepročitanih knjiga. I Benjamin je, poput Anatolea Francea, mislio da je jedino egzaktno znanje koje posjedujemo znanje o godini izdanja neke knjige i njezinom formatu.
‘Od svih načina na koji možemo nabaviti knjigu, najotmenijim se smatra onaj da ih sami napišemo.’ Pisci pišu knjige, veli Benjamin, zbog nezadovoljstva knjigama koje su kupili a koje im se nisu dovoljno dopale. Sam Walter Benjamin je napisao ‘Jednosmjernu ulicu’, ‘Berlinsko djetinjstvo’, ‘Novog anđela’, ‘Estetičke oglede’ i mnoge druge knjige, a svoju je biblioteku, prije samoubojstva, razdijelio prijateljima i antikvarima.
Portal Novosti