Naša književnica Tanja Stupar Trifunović učestvovaće na Festivalu književnosti Imperativ koji počinje u srijedu u Banskom dvoru u Banjaluci. Ona će raditi na radionici kreativnog pisanja Bajkovnica, ali će i Banjalučanima 2. juna sa početkom od 18 časova predstaviti i svoj novi roman „Otkako sam kupila labuda“.
Tanja je rođena u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci. Do sad je objavila nekoliko knjiga poezije, knjigu priča i roman. Radovi su joj prevođeni na engleski, njemački, poljski, slovenački, makedonski danski i francuski.
Sa Tanjom razgovaramo o pisanju, novom romanu i Imperativu
Ove godine radite mnogo sa mladima na razvoju kreativnog pisanja. Koliko su mladi zainteresovani za pisanje i uopšte za književnosti?
Za radionice kreativnog pisanja nisu zainteresovani isključivo mladi nego i stariji polaznici koji žele unaprijediti svoje pisanje bilo da se bave književnošću ili im je ta vještina potrebna u okviru njihovog posla. Većina polaznika ipak budu mlađi ljudi koji su zainteresovani za književnost i pisanje i čini mi se da je u posljednjih nekoliko godina interesovanja za književnost među mladima u blagom porastu. Nisu to velike grupe ali sama činjenica da postoji nekoliko čitalačkih klubova u Banjaluci, radionice krativnog pisanja, dobro posjećen festival književnosti „Imperativ“, odlična posjećenost pojedinih književnih večeri ukazuje na nešto veće interesovanje za knjige i književnost.
Može li se pisanje naučiti ili u toj oblasti vlada ona: ili imaš talent za pisanje ili ne?
Ne bih bila sklona nikakvim isključivim kategorijama. Talenat jeste bitan ali je još bitniji rad, čitanje, posvećenost i razvijanje tog talenta. Od nas zavisi da li ćemo ga razvijati ili zapuštati. Škole kreativnog pisanja nisu škole koje vas uče slova pa da vas mogu naučiti pisati. To već znate. Mogu vas naučiti da unaprijedite svoju rečenicu, stil, da neke stvari savladate brže nego što bi samostalnim radom i na kraju krajeva inspirativno je biti okružen i razgovarati sa ljudima koji vole književnost i uživaju u tekstu. Kao što neki ljudi vole beskrajne polemike o politici ima i onih drugih kojima to primarno mjesto zauzima književnost, muzika ili film.
Čega mladi koji žele da se bave književnošću treba da budu svjesni, koje izazove ne mogu izbjeći?
Ne volim davati savjete jer svaki savjet stvori jednu vrstu predrasude i predubjeđenja. Ono što su za mene bili izazovi i poteškoće možda za nekog nisu. Teško je dati neki koristan savjet koji neće biti zamajac bespotrebnih projekcija u nečijoj glavi. Čula sam puno glupih savjeta i mnogima sam povjerovala i bili su pogrešni. Sve treba preispitivati i u književnosti i mimo nje. Ne zarad bolesne sumnjičavosti nego da ne bi živjeli u nekim okoštalim, beskorisnim i neživim formama koje guše i životnu i kreativnu energiju.
Poslije toliko godina u svijetu književnosti, kada pogledate iza sebe, šta je ono najljepše što vam je književnost donijela? Postoje li neke loše strane bavljenja književnošću koje se lako zaborave?
Donijela mi je mene. Zvuči kao neka reklama za književnost ali ima istine u tome. Postoji puno loših strana i one nisu ni zanemarive niti se zaborave nego su jednostavno manje vrijedne od onog dobrog.
Je li život književnika, književnice baš tako romatičan kako većina zamišlja?
Ne znam kako to većina zamišlja. Mislim da još malo ko romantizuje bavljenje književnošću. To je bilo nekad. Danas ljudi koji nisu zainteresovani za književnost uglavnom o tom misle kao o nečemu dosadnom i apstraktnom i još pored tog svega tu nema ni para pa samim tim ni ne razmišljaju puno. Život književnika je kao i životi svih drugih ljudi. A svi životi imaju nešto posebno što ih izdvaja i čini nesvodivim na opšta mjesta. O tom književnost piše, o tim nijansama u drami života koje se odvijaju u ljudima. O onim stvarima i situacijama koje svačiju priču čine posebnom.
Na Imperativu promovišete i novi roman „Otkako sam kupila labuda“. Možete li nam reći nešto više o vašem drugom romanu?
To je roman o usamljenosti, ljubavi, tabuima i onom što živimo danas i ovdje iz perspektive dvije žene; jedne koja je mlada i pokušava kritički misliti stvarnost oko sebe i druge starije koja se prezasićena teretom svakodnevice izmješta iz te iste stvarnosti u prostore svojih intimnih fantazija. Njihovi svjetovi i stavovi se sudaraju i sučeljavaju da bi one jedna u drugoj vidjele ono što su odbijale da vide u sebi i svijetu oko sebe.
Koliko je Festival književnosti Imperativ značajan za kulturu i pisanu riječ u našem gradu?
Samo interesovanje koje je kod publike izazvao prošlogodišnji „Imperativ“ kao i intreses za ovaj koji upravo počinje pokazuje da je Banjaluci trebao ovakav književni festival. Dobra stvar je što će pored sadržajnog i zanimljivog programa publika biti u prilici da u okviru sajamskog djela koji će se odvijati u Banskom dvoru kupi knjige odličnih manjih izdavača kojih nema ili su slabo prisutni u našim knjižarama.