Procjenjuje se da je taj broj između 800 i 1,000. Neki su mlađi od 15 godina, neki čak još nisu NI tinejdžeri. Mapiranje lokalnog stanovništa gdje se provode hapšenja otkrivA određen šablom: Što je palestinsko selo bliže izraelskim naseljima, veća je vjerovatnoća da će se maloljetnici koji tu žive naći u izraelskom zatočeništvu. U gradu Azzun, zapadno od izraelskog naselja Karnei Shomron, gotovo da ne postoji domaćinstvo koji nije doživjelo hapšenje. Stanovništvo kaže da je proteklih pet godina uapšeno više od 150 učenika iz jedine srednje škole u tom mjestu.
U svakom trenutku, u izraelskim zatvorima nalazi se oko 270 palestinskih tinejdžera. Najčešći razlog za hapšenje – bacanje kamenja – nije cijela istina, navodi se u Haaretzu.
Polovina hapšenja palestinskih adolescenata izvrši se u njihovim domovima. Izraelski vojnici obično upadnu u njihove domove usred noći, uhvate dijete i odvedu ga, ostavljajući porodicu sa dokumentom u kojem se navodi gdje ga vode i pod kakvom optužbom, ali su informacije najčešće samo na hebrejskom, koji porodica ne razmije.
Ovakav način hapšenja ostavlja dugoročne trauma kod djece.
Odvode ih u obližnje vojne zatvore sa povezima na očima, dok djeca zamišljaju da ih odvode na najgora moguća mjesta. Na putu se često vrši i nasilje prema njima, koje prođe nedokumentovano.
Kada ih dovedu u vojnu bazu ili policijsku stanicu, zavezanih ruku i sa povezom na očima ih stavljaju na stolicu ili na pod po nekoliko sati, ne dajući im ništa da jedu.
Sjećanje na incident progoni dječake godinama nakon oslobađanja i stvara im osjećaj nesigurnosti, koji im ostaje tokom cijelog života.
Prema svjedočenjima, tokom ispitivanja dječacima se prijeti doživotnim zatvorom, ubijanjem njihovih roditelja i slično.
Bez obzira da li uhapšeni potpiše priznanje, sljedeća stanica je zatvor – mjeseci pritvora, čekanje na suđenje i kasnije, ako budu osuđeni, kaznu služe u maloljetničkom krilu zatvora . Mjesecima se ne čuju sa prodicama i dozvoljena im je jedna posjeta mjesečno.
Sudnica je obično mjesto gdje roditelji po prvi put vide svoje dijete, nekada sedmicama nakon hapšenja. Suze su najčešća reakcija pri susretu. Izraelski čuvari ne dozvoljavaju roditeljima da priđu mladićima i upućuju ih da sjednu na klupu za posjetioce.
Većina suđenja završe nagodbom. Čak i ako nema čvrstih dokaza da je dječak bacao kamenje, nagodba je najpoželjnija opcija, Ako pritvoreni ne pristaje na nagodbu, suđenje može trajati veoma dugo i on će biti u pritvoru dok se ne završi postupak.
Mnogi Izraelci i međunarodne organizacije ouđuju hapšenja palestinskih dječaka, koja se, prema pisanju Haaretza provode sistematično i sa ciljem zastrašivanja. U tekstu se navode mnogobrojna svjedočenja uhapšenih dječaka.