JELENA VELJAČA: Igor Nađ nije luđak, a nije ni samo obiteljski nasilnik. On nije usamljen, a nije ni anomalija

U svojem prvom tekstu Veljača se osvrće na probleme obiteljskog nasilja, šovinizma, ali i cijelog društva koje je postalo plodno tlo za "bezvlađe bilo koje vrste".

Ispod vam donosimo prvi dio kolumne, a cijeli tekst možete pročitati u današnjem Nedjeljnom Jutarnjem.

'Dolazi kraj, ali nema veze'

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Nitko nije poput mene razvio posebnu vrstu emotivne alergije na patološki sindrom muške prevlasti koji, baš kao sve ljude osjetljive na specifične alergene, osjećam i kad su ljudskim okom nevidljive, kad im nije sezona, kad se nalaze u mikropromilima koje teško i labosi otkrivaju. Pa bi mi kao takvoj, gotovo pa opsjednutoj time da i u finim obiteljima ima nasilja, da i među gospodom koji džentlmenski uvijek plaćaju račune i pridržavaju kapute ima šovinista, bilo najlakše reći da je pomahnitali ubojica sa zagrebačke Kajzerice bio jedan od tih – nasilni frajer čije se nasilje u partnerskom odnosu vjerojatno nikad nije prijavilo samo zato što je u tim nižim slojevima postojanja (dileri s periferije) ono uobičajeno, ali ni ja ne mogu u ovoj noćnoj mori koja se dogodila u Zagrebu vidjeti samo to.

Moramo se kao društvo suočiti s tim što se zapravo dogodilo.

Igor Nađ nije luđak, a nije ni samo obiteljski nasilnik. Taj čovjek bez empatije, koji je očito živio s druge strane osjećaja, koji je sebi presudio ne iz očaja i straha, već iz narcističke potrebe da to učini sam, zato što njemu neće suditi nitko drugi, taj monstrum koji je ubio ženu i njezino dijete s drugim muškarcem – jer je ona njegovo vlasništvo, a dijete produžetak nje same, kao i roditelji, i sestra, i sestrin momak, taj manijak nije usamljen.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Igor Nađ nije anomalija. On je produkt društva koje je postalo plodno tlo samo za nasilje i bezvlađe bilo koje vrste, i, iako postoje neki rudimenti civilizacije, pa poneke kuće tako još uvijek nisu prodale svoje zbirke Pet stoljeća hrvatske književnosti, neka se djeca još ustaju starijima i nemoćnima u tramvajima, Hrvatska sve više podsjeća na Havanu, ali ne po arhitekturi, nažalost. Mi smo lešina nekadašnjeg psihološkog zdravlja, a odumiranje je počelo onda kad je slomljen kostur svake civilizirane zemlje – srednja klasa.

 

Cijelu kolumnu Jelene Veljače pročitajte u Nedjeljnom Jutarnjem.

 

PREUZETO IZ JUTARNJEG 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije