Krešo Primorac je jedan od njih. Nekadašnji pripadnik Hrvatskog vijeća obrane, danas mirovnjak, preživio je mnogo toga, kako bi danas pomogao mladima da ne prožive slično. Za BUKU je na Mirovnom skupu ratnih veterana u Jajcu rekao kako se pravi mir gradi tek onda kada se pođe od istine i priča o prošlosti.
“Dolaziti, pričati i obilaziti kao mi danas sva mjesta stradanja. Ne uveličavati svoje žrtve, ne minimizirati tuđe. Prema svim žrtvama se isto odnositi. To su nevine civilne žrtve. Mislim da bi politika tu morala daleko veću ulogu odigrati. Politički lideri šalju negativne poruke i na taj način posvađaju različite strane. I ovih dana smo svjedoci toga.“
Dodaje kako bi političari morali uraditi mnogo više na izgradnji mira, a to najčešće ne rade. Ono što pak rade, prema njegovom mišljenju jeste da sa narodom „mlate kako žele“.
Primorac danas učestvuje u CRS-ovom programu izgradnje mira, te je uvjeren da je civilizacijski i moralni čin obići mjesta stradanja i drugih naroda. Jedino rješenje na ovim prostorima je, kako navodi, mir i suživot.
„Potrebna je kolektivna odgovornost za prošlost i za izgradnju mira u budućnosti. Odgovornost za zločine je individualna. Moramo je tako i tretirati. Masa zločinaca i dalje hoda po našim ulicama. Dok se svi zločinci ne budu procesuirali i dok se sa svim zločincima ne bude isto postupalo ne može biti ni pomirenja ni pravde“, zaključio je na Mirovnom skupu.
Iz godine u godinu osjeća napredak u ovim okupljanjima, ali bi ipak volio vidjeti i nekoga iz vlade ko će doći i odati počast svim stradalima bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Dodaje kako nema ništa slavno ni viteško u borcima koji su napravili zločini, a dok svi to ne kažemo, bez obzira jesu li oni „naši“ ili „tuđi“ nema nam napretka.
On je za vrijeme rata bio ranjen i ostao zatočen u objektu nekoliko dana, ali se onda uspio prebaciti preko Neretve. Ono što ga je zateklo kada je stigao, bila je misa zadušnica za njega, jer su svi bili uvjereni da je poginuo. Njegovoj porodici je javljeno da je mrtav pa je došao i svojim očima vidio sanduk i krst sa svojim imenom.
„Kada sam vidio da dolazim na vlastitu misu zadušnicu, onda smo to pretvorili u misu zahvalnicu. Poslije sam otišao u Split i jedva sam čekao da mi rana zacijeli pa da se mogu vratiti u osvetu.“
Ipak, do osvete nije došlo, jer ga je tih dana iz Njemačke nazvao komšija Samir, koji mu je u potpunosti promijenio mišljenje.
„Nazvao me i pitao kako sam i može li mi pomoći. Tada sam rekao samome sebi: ´Vidiš da nisu svi isti.´ Sreo sam poslije i komšiju Bošnjaka koji mi je ispričao svoju tragediju. I tada mi je postalo jasno da su na svim stranama ljudi preživjeli užasne stvari i nikakva osveta mi od tada ne pada na pamet,“ rekao je Krešo.
Tada je shvatio da su ljudi dobri ili loši, nezavisno od vjerske i nacionalne pripadnosti. I zato nastoji uporno i kontinuirano raditi na izgradnji mira danas.
Mladima poručuje da je život vrlo kratak i da ne dozvole sebi mržnju i rat, jer ništa dobro iz toga ne može izaći. Ipak iz njegovog primjera jasno je da je iz njegovog lošeg iskustva, proizašla energija da svima prenese poruku mira i mogućnosti vjere u bolju budućnost.