U ožujku 2019. se cijena zlata za uncu odjednom strmoglavila ispod 1500 dolara – toliko je vrijedilo i gotovo čitavu 2018. Ali od onda je počeo rast i izgleda kao da mu nema kraja: samo od ovog lipnja pa do novog rekorda mu je cijena narasla za gotovo petinu vrijednosti, piše Deutsche Welle.
Stara je logika: ako prijete nevolje, zlato će uvijek imati vrijednost. Zlato nikad neće biti bezvrijedno, ali vrijednost zlata je povezana sa čitavim nizom čimbenika. Prvi je naravno potražnja – i prema njoj bi zapravo cijena trebala padati. Jer daleko najveći kupci zlata su na Istoku: kao ilustracija i prema posljednjem, prošlogodišnjem izvješću organizacije World Gold Council su 2017. Kinezi kupili 637,3 tona zlata, a Indijci 544,6 tona. Tek nakon njih dolazi potražnja Sjedinjenih Američkih Država gdje se kupilo 144,7 tona zlata, ali usporedbe radi, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima je to bilo 52,1 tona, Iranu 44,9 tona, po četrdesetak tona je otišlo u Južnu Koreju, Hong Kong, Tursku, Indoneziju…
Ali baš na tim tržištima Istoka je sa ovom krizom u pandemiji potražnja značajno pala. Niti to ne treba čuditi: gotovo polovica od oko 4.500 tona zlata koje dolazi na tržište svake godine odlazi u proizvodnju nakita. A takav nakit se mnogo više prodaje na Istoku, na Zapadu se zlato prije vidi kao oblik ulaganja tako da se kupuju poluge, zlatnici ili vrijednosnice vezane za zlato. A u ovim kriznim vremenima očito nije doba za kupovinu bogatog zlatnog nakita čak ni za svadbu. Tako je ovoga puta baš Zapad taj koji je požurio kupovati zlato.
Nijemci žele zlato
Kako javljaju iz World Gold Councila, najveći porast potražnje se vidi upravo u Njemačkoj: u samo prvoj polovici ove godine su Nijemci kupili 83,5 tona zlata, više nego dvostruko više nego u istom razdoblju prošle godine. To ima čitav niz razloga: prvi je svakako želja da se imutak "smjesti na sigurno". Obzirom na uznemirenost na burzama i neizvjesnost koja vlada u mnogim koncernima, dionice čak i nekad sigurnih tvrtki su postale rizik koji će teško dati neku dividendu, piše Deutsche Welle.
Ne samo to: Nijemci su već tradicionalno "igrači na sigurno", ali isto tako se još dobro pamti kriza u dvadesetim godinama prošlog stoljeća i vlada upravo panični strah od (hiper)inflacije. A tu su milijarde eura koji se spremaju kao mjere za poticanje konjunkture nakon ove pandemije – dakle, zaključuju mnogi, novac koji će doći u opticaj i bez stvorene nove vrijednosti. Može li to proći bez inflacije?
Argumentirati se može ovako ili onako, ali oni koji kojima je kasica-prasica dobro popunjena u svakom slučaju žele biti sigurni. A njih nema malo: prema podacima iz 2017. najimućnijih 10% Nijemaca su raspolagali neto-imutkom u prosjeku od 639.000 eura. Naravno, postoje i druga tradicionalna "utočišta" za novac u kriznim vremenima, na primjer nekretnine. Ali cijene kvalitetnih nekretnina u Njemačkoj su već dugo toliko visoke da je i tu previše rizično očekivati još veći rast vrijednosti. Jer tu treba onda biti netko tko će tu nekretninu i kupiti da bi se ta vrijednost opet pretvorila u eure i cente.
Hoće li biti još vrednije?
Zato – zlato. A ima još razloga koji ovu plemenitu kovinu čine zanimljivom za Nijemce: prvo, pri fizičkoj kupovini zlata i špekulacijom na porast njegove vrijednosti se tu onda ne mora plaćati porez koji se računa na dobit od špekulacija. A drugo, cijena zlata – kao i mnoge druge robe kojom se trguje na svjetskim burzama – se računa u dolarima. A povjerenje u američku valutu trenutno nije veliko, tako da je Nijemcima zlato i na taj način atraktivno već i zbog toga što sam dolar nije alternativa za "spas" dijela imutka.
Hoće li zbog svega toga rekord cijene zlata ostati na "samo" 1981 dolar po unci? Hans-Günter Ritter iz tvrtke Heraeus koja se bavi trgovinom plemenitim metalima nije siguran: pogotovo ako se neizvjesnost u gospodarstvu nastavi – i ako se nastavi ova psihologija čopora u kupnji, zlato bi lako moglo i probiti granicu od 2000 dolara po unci. No zlato je ipak tradicionalno i špekulativni objekt tako da je tu teško biti pouzdan prorok, piše Deutsche Welle.
Jer uobičajene logike ponude i potražnje kod zlata – zapravo nema. S jedne strane je teško zamislivo da će se igdje naći neko novo bogato nalazište te kovine, ali golema količina zlata koje dolazi na tržište "ostaje" u trezorima: jedva 7,5% zlata se doista potroši u industriji, osobito u elektronici i rijetko se isplati to zlato opet reciklirati. Sve ostalo se "vrti" i dalje, a svake godine ga ima sve više: oko polovica odlazi u industriju nakita, petnaestak posto kupuju središnje banke kao polog svojoj valuti i ostatak od 30% je predmet špekulacija.
Zbog svega toga, koja vrijednost unce će biti sutra je doista nemoguće reći. Ali ako vam je djed ostavio koju zlatnu polugu u nasljedstvo, u svakom slučaju se ne morate žaliti…