Kako to obično biva, dvije majke su juče ustale ranije nego drugi članovi porodice, tiho su se izvukle iz kreveta, skuhale čaj i kafu, napravile mirisne kiflice svojoj dječici i uz nježne poljupce budile ih, kako bi na vrijeme stigle na posao gdje ih čekaju druga djeca za koju se brinu…
Ništa tog sparnog petka ujutro nije mirisalo na tugu, mada u poslu koji obavljaju, tuga se provlači kao blagi ukus cimeta na domaćoj piti od jabuka koju vam samo baka zna spremiti, nevidljiv, ali neizbježan.
Zagrljene nevidljivim ručicama koje su ostale snažno sklopljene oko vrata, nakon što su djecu ostavile u sigurnim rukama teta u vrtiću, ulaze u zgradu čiji zidovi u sebi imaju tuge više nego sva Jesenjinova poezija. Već drugi telefonski poziv, odmah iza pola osam ujutro, srušio je sav privid ljepote života koji ove majke osjećaju kada uspiju da se otrgnu verigama posla koji obavljaju…
Socijalne radnice, heroine koje bdiju nad nejakim, potrebitim, obespravljenim, zlostavljanim… Nad tuđom djecom, ostavljenom, napuštenom, bez njih zaboravljenom. Marija i Dragana, dok su žive, neće zaboraviti taj vrisak užasnute hraniteljice kojoj je dijete otkrilo da joj je rođeni otac, taj monstrum kojeg je ona voljela bezuslovno, oduzeo detinjstvo na najmonstruozniji način… Obljubom…
Marija i Dragana nemaju pravo biti slomljenje, nemaju pravo biti šokirane i slabe, one sada moraju biti najsnažnije na svijetu.
Valja djetetu pomoći da preživi dan, da preživi i hraniteljku koja neutješno plače i policajca koji je ispituje, sve poglede, sažaljive i snebivljive, ljekare, tužioce, sudije… Treba… Treba snage ovim ženama da i same prožive i prežive to.
A kad dođu kući, u taj sparni petak naveče i poljube djecu za laku noć, djecu koju vole najviše na svijetu, a koju je neko drugi spremio za spavanje jer su one spasavale život tuđeg djeteta, sješće same na rub kade napunjene toplom vodom i tiho će jecati… Da ne probude djecu.
Bojan Arula, socijalni radnik