Vijest o smrti Mire Furlan zatekla nas je nespremne, nas koje bi trebalo da smo dosad spremne na sve. U ovom čudnom vremenu kada su šokovi i teške vijesti svakodnevni, možda nas konačno više ništa ne bi trebalo iznenaditi, niti u tolikoj mjeri rastužiti. Pa ipak, odlazak ove velike glumice se osjeća kao lični gubitak za mnoge od nas, jer nam je kroz svoj nesebični rad intimno i ljudski prikazala žene koje znamo iz svojih života, a često i nas same.
Možda je najteže u svemu ovome to da nas je Mira Furlan napustila u jeku regionalnog #MeToo pokreta u kojem su mnoge glumice, filmske i pozorišne radnice, hrabro, najhrabrije odlučile da progovore o sistemskom seksualnom nasilju i rodnoj diskriminaciji kroz koje su prisiljene prolaziti u svojoj profesiji, a koji je proizveo domino efekat u kojem se konačno osjećaju ohrabrene žene i djevojke iz svih slojeva društva da progovore i podijele svoje priče. Na Fejsbuku je organizovana grupa „Nisam tražila“, koja u vrijeme pisanja ovog teksta ima preko 40,000 članica/članova, i gdje se mogu naći nebrojena potresna svjedočenja žena i djevojaka kojima je dosta tišine i koje su odlučile uzeti stvari u svoje ruke, podići svoj glas, ispričati svoju priču i zajednički se boriti za rodnu, seksualnu i društvenu ravnopravnost.
Nemoguće je čitati i slušati vijesti o regionalnim #MeToo dešavanjima, a ne misliti o Miri Furlan, njenom preranom odlasku, i nepravdi kojoj je bila izvrgnuta kao žena koja je odbila povinovati se etno-nacionalističkim hajkama i prestrojavanjima u jeku raspada Jugoslavije. Onomad je stavljena na stup srama kao filmska „bludnica“, prokazana kao izdajnica, označena kao izrodnica imaginarnih kolektiviteta. Mira Furlan nije tražila ono čemu je tada izvrgnuta, kao što ni njene suborkinje nisu tražile da budu izvrgnute strašnim iskustvima o kojima hrabro progovaraju danas.
Pisano je i pisaće se i dalje (nadam se) o Miri Furlan i njenom radu, životu, borbi, kao i nepravdi koju je doživjela. Stigle su i isprike za kriminalno neljudski tretman koji je doživjela devedesetih, kada je odbila da stane ispod svih tih zastava što vijore. Isprike su, naravno, došle prekasno.
Pa ipak, čitajući o Miri Furlan u mnogim medijskim napisima i reakcijama nakon njene smrti, na svoje veliko iznenađenje, shvatila sam još nešto. Njen filmski rad u Jugoslaviji se često postavlja kao fusnota, iako je za mnoge od nas to bila najbitnija platforma kroz koju smo doživjele njenu magiju. Iako je bila jedna od najpoznatijih glumica u kasnoj Jugoslaviji, rad Mire Furlan u teatru je bio nedostupan za mnoge od nas koje smo tada bile ili premale za njene predstave, ili živjele daleko od centara i mjesta gdje bi njene predstave mogle uživo vidjeti. Film i televizija su bili mjesta gdje smo je vidjele i čule u svoj njenoj moći. Upravo ta formativna sjećanja na lik i djelo Mire Furlan na malom i velikom ekranu su neizbrisiva za mnoge od nas.
Baš zbog toga želim da ponudim svojevrsni kontrapunkt tekstovima koji tvrde da se Miru Furlan kao glumicu na filmskom platnu gotovo bez izuzetka tretiralo kroz normativnu i filmsko-kritički nepreispitanu prizmu dominantnog patrijarhata, te da je mahom dobijala dva (stereo)tipa uloga. Ta dva (stereo)tipa uloga su, svaki na svoj predvidljiv način, navodno eksploatirala njen izgled, kao i reflektirala (pa samim tim i potvrđivala) patrijarhalne stereotipe o ženama u Jugoslaviji. Prema ovoj verziji interpretacije njenog filmskog rada, Mira Furlan je na velikom platnu Jugoslavije uporno bila jedan od sljedeća dva ženska arhetipa, parafraziram: ili naivna svetica, ili hiper-seksualizirana fatalna žena/zavodnica, da ne koristimo jednu pogrdniju riječ. (Ima li, zapravo, kakvih drugih ženskih arhetipa?)
Apsolutno se ne slažem sa takvim ocjenama filmskog rada Mire Furlan u jugoslovenskom filmu. Naime, pojednostavljeno i kategorički svrstati njene filmske uloge u jedan od ova dva gruba i nadasve dosadna stereotipa o ženama negira činjenicu da su njene filmske heroine bile nešto puno kompleksnije i subverzivnije, pogotovo, usudila bih se ustvrditi, za nas, njenu žensku publiku. Zapravo, njene filmske junakinje u kasnoj jugoslovenskoj kinematografiji su bile posebne, nezaboravne i emotivno upečatljive u inat patrijarhatu, a ne zbog njega. Ovdje je vrlo bitno napomenuti da su žene koje je dočarala na filmu često prkosile datom patrijarhatu svojim ponašanjem češće nego riječima (vrlo bitan, možda najbitniji detalj).
Naprimjer, u često podcijenjenom filmu Lepota poroka režisera Živka Nikolića iz 1986. godine (u kojem bi uloga Mire Furlan u gorepomenutoj, pojednostavljenoj kategorizaciji bila svrstana u stereotip naivno-pasivne svetice) Jaglika, koju Furlan glumi, je slojevita, ali neiskusna mlada žena čija je znatiželja, postepena transformacija, kao i konačna seksualna emancipacija od stega patrijarhalnog konzervatizma dočarana snažno, intimno i emotivno kroz perspektivu same junakinje. Kroz tu žensku perspektivu nas Mira Furlan suptilno ali čvrsto provodi putem tihih psiholoških i narativnih preokreta koji Jagliku eventualno dovode do ispoljavanja jednog oblika kvir seksualnosti, gdje pod riječju kvir ubrajam seksualne odnose koji prkose heteronormativnim okvirima—okvirima u kojima u bilo kojem datom trenutku ima mjesta za samo jednog muškarca i samo jednu ženu, i u kojima je žena, naravno, po pravilu pasivna figura (ovdje je možda prigodno naglasiti da je naslov još jednog od njenih najznačajnijih filmova, igrom slučaja, Za sreću je potrebno troje). Ocijeniti Lepotu poroka i lik Jaglike kao šovinističku eksploataciju ženske subjektivnosti na filmu u potpunosti promašuje poantu provokativne dijagnostike patrijarhata, heteronormativnosti porodičnog života, tradicionalnih rodnih uloga i seksualnog života žene—elemenata koje film sam, kao i Jaglika Mire Furlan, neupitno propituju i u završnici moćno osuđuju. Štaviše, ovakvo ad hoc otpisivanje filma i Jaglikine priče zapravo (moguće i nehotično) potvrđuje fatalističko-reduktivni stav da je radikalna subverzija uloge i iskustva žene u sveprisutnom patrijarhatu zapravo nemoguća. Jaglika, dočarana od strane nezaboravne Mire Furlan u Lepoti poroka, potvrđuje nam upravo suprotno.
U potpuno drugačijem registru, Mira Furlan u filmu Rajka Grlića iz 1984. godine, popularnoj komediji U raljama života, na prvi pogled dočarava onaj drugi gorepomenuti arhetip—fatalnu ženu koja, kako jedan idiom nalaže, jede muškarce za doručak. A opet, i ovdje je priča puno kompleksnija jer je film sam po sebi (zasnovan na romanu i scenariju Dubravke Ugrešić) efektna i nadasve satirična simultana dekonstrukcija i provokativna rekonstrukcija ženskog pisma i ženskih priča u patrijarhalnom okruženju u kojem se očekuje da je mladoj ženi glavni životni cilj da bude poželjna za eventualnog muškog partnera/budućeg muža. Marijana, sporedni lik koji ovdje dočarava Mira Furlan sa svojom legendarnom poštapalicom „koka“, je ovdje sve ono što glavna junakinja televizijske serije na kojoj se temelji film, Štefica Cvek, nije: glamurozna, samouvjerena, puna apsurdno komičnih savjeta za neiskusnu i nesigurnu prijateljicu Šteficu, spremna da iskoristi muškarce umjesto da oni iskorištavaju nju. I iako njen lik tvrdi da su muškarci najbitnija stvar za ženu, u Mirinom pristupu ulozi kroz koji nam dočarava Marijanu, gledateljici je jasno ukazano na apsurdnost ovog stava. Njena kontradiktornost je briljantno utkana u komični registar odigrane uloge, kao, na primjer, kada Marijana Štefici kaže da će sa njom podijeliti jednu „fenomenalnu dijetu iz Burde“ dok u isto vrijeme slasno jede šampitu (navodeći se već spomenutim pravilom da filmske junakinje Mire Furlan više pokazuju djelima nego riječima, glamurozna Marijana koja propagira razne dijete i kripto-terapije za žensku fizičku privlačnost halapljivo i svesrdno jede u većini svojih scena).
U ovom filmu, mi se ne smijemo Miri nego sa Mirom, jer je očigledna neupotrebljivost savjeta koje njen lik neprestano izgovara direktno potvrđena samim njenim ponašanjem. Marijana je neodrživ mit žene. Mirina izvedba Marijane to vrlo jasno daje do znanja. Marijana sama je, zapravo, sopstveni, svjesno režiran i namontiran performans poželjne žene, isprepleten kontradiktornostima na koje nam ona sama uporno ukazuje. U maestralnom dočaravanju takve kompleksne uloge koja istovremeno mora biti i uvjerljiva i auto-refleksivno apsurdna, Mira Furlan virtuozno namiguje ženskoj publici—i u tom procesu izvrće na glavu nemoguće stereotipe o ženstvenosti satkanoj u ogledalu dominantne patrijarhalne perspektive. U ključnom trenutku isprepletenom frustracijom, Marijana konačno kaže Štefici: „Ja se držim jednog jedinog principa. Za ženu je najvažnije da radi i da si udiše život punim plućima…. I da si zapamti da muškarac nije jedina stvar na svijetu, ne?“ Netom poslije, izgovara sljedeće: „Stoljećima su muškarci konzumirali nas, a sad je došlo vrijeme da mi konzumiramo njih.“
Mira Furlan nam je ostavila seriju kompleksnih ženskih likova na velikom ekranu i šire. Kao savjet Štefici Cvek, njena Marijana je uzviknula: „Živi, zaboga!“ U Lepoti poroka, Jaglika koristi upravo taj savjet i živi. Hvala, Miro, za sve živote koje smo proživjele sa tobom.