Foto: Marko Miščević
Obnovljivim izvorima energije bavi se dugo, po formaciji je energetičar, a po vokaciji solarac. No, njegovo je pogonsko gorivo čista znatiželja. “Nije novac najvažniji. Imao sam i male novce, imao sam i veće. Na nekim sam projektima zaradio, na nekima poginuo”, kaže Zlatko Bukovac, vlasnik i direktor tvrtke Soltech, najvećeg domaćeg developera projekata u području solarne energije.
“Kao poduzetnik od 1990. nisam mogao preživjeti od vječnog objašnjavanja potencijala solarne energije. Na početku sam morao prodavati mountain bikeove; da bih preživio, zastupao sam plinski program za vrijeme plinifikacije Hrvatske; napravio tvornicu aluminijskih radijatora i u njoj zaposlio 80 ljudi”.
Na tome je, kaže, izgubio. Bio je kratko u građevinskom biznisu, radio projekte klimatizacijskih sustava i opreme. “Uvijek se sve vrtjelo oko energetike, stalno sam projektirao izvore energije i njihovo korištenje, od prvih zahtjeva za termičkim solarnim postrojenjima ACI Marina do neovisnih napajanja solarnim fotonaponskim modulima svjetionika na moru, otočnih sustava napajanja telekomunikacijskih odašiljača za nadolazeću mobilnu telefoniju… Ali, ne možeš živjeti od par telekomunikacijskih sustava, a velikih elektrana nije bilo.”
Ponašaj se kao da te gledaju!
S Bukovcem je lako razgovarati o zelenoj tehnologiji, sivoj ekonomiji, crnim budžetima, velikim idejama, malim potezima i ljudima za sitniš. Poslovno pravilo ovog 67-godišnjeg inženjera je da povjerenje uvijek vrijedi više od kratkotrajnog uspjeha. “U poslu se trudi ponašati kao da te drugi stalno gledaju. Jer—gledaju”, vjeruje Bukovac.
Do početka devedesetih je radio u Končaru i to mu je, kaže, dragocjeno iskustvo. Imao je dobro mjesto u istraživačkom institutu i priliku učiti od najboljih. “Da sam najgluplji, naučio bih od te pameti koja je tamo bila koncentrirana.”
Antu Markovića je respektirao, s Antom Milišom raspravljao o budućim tehnologijama, na razvoju prvih plastičnih bojlera radio s Antom Ćurkovićem, kojeg danas mediji zovu “Kralj vjetra”, s prof. Božidarom Frančićem birao najbolju tehnologiju proizvodnje solarnih modula. Dodatno se školovao u Sjedinjenim Državama. Onda su se, početkom devedesetih, počela gasiti radna mjesta pojedinih njegovih kolega. “Nije mi to bilo ugodno, rekao sam da to meni ne treba. Otišao sam.”
Rat vjetra i sunca
Otvorio je firmu i nazvao je Soltech, misleći da će se baviti solarnom energijom. Zapravo se bavio svačim. “Moje kolege u svijetu koji se bave solarima već su se davno obogatili. Stalno sam računao—sad će, krenut će, ali nije išlo u Hrvata.”
U tom ogromnom hrvatskom zaostatku bitna su, ocjenjuje, dva trenutka. “Prvi je rat, zbog čega smo u startu bili u zaostatku, a drugi je činjenica da nemamo konzistentnu energetsku politiku. Nikad je, uostalom, nismo ni imali. Kad se krenulo u obnovljive izvore energije, favorizirao se vjetar. Solar je bio ograničen.
Iako ima pomaka, odnos je i dalje nelogičan. Njemačka ima više instalirane snage u solaru nego u vjetru. U Hrvatskoj, zemlji izvrsne insolacije, vjetroelektrane drže čak 90 posto tržišta. Solarne elektrane su dugo bile ograničene na jedan ili pet megavata godišnje, a tu sitnicu potroši jedan obrtnik.”
Foto: Marko Miščević
Ima dovoljno novca, ne zanima ga prodaja firme
Na farmi krava na Bilogori projektira s Jakom Andabakom fotonaponsku elektranu za agro-solare, snage polovice hrvatskog dijela nuklearke Krško. Nije malo postrojenje ni u europskim razmjerima. Nedavno su dobili prvu dozvolu za projekt koji Andabak naziva “hotelom za krave”.
“Zbog davno izgrađenih hidroelektrana, Hrvatska je pri ulasku u EU imala visok postotak obnovljivih izvora energije. HEP je tu trebao imati ključnu ulogu, ali i on je kasnio. Tek nedavno se krenulo u ozbiljnije investicije”, kaže vodeći developer solarne energetike, koji je dosad podigao elektrane na tridesetak lokacija.
Odnedavno mu je na stolu ponuda strane tvrtke koja bi kupila Soltech, ali je konzultantima rekao da nije zainteresiran. “Meni to nije bitno, živim relativno dobro, imam troje djece. Vidio sam po nekim primjerima da nije zdravo niti sve dobiti na pladnju. Čak i kad te stavi netko na planinu, nije se lako na njoj zadržati.”
‘Mali, ti ćeš na fotonapon’
Po specifičnom otezanju čuje se da je iz Osijeka. Tamo je završio srednju školu, u Zagrebu Fakultet strojarstva i brodogradnje. Dodatno sluša vanjsku trgovinu na Ekonomiji, konobari i radi, na trećoj godini kupuje stan. Nakon diplome kratko radi u Njemačkoj, gdje mu žive roditelji, a onda se zapošljava u Istraživačkom centru tadašnjeg industrijskog diva Rade Končara. Pozicija mu se zvala voditelj projekta za razvoj i uvođenje solarne energije.
“Sa solarima sam se počeo baviti kad sam počeo raditi u Končaru 1982. Stavili su me da radim prvu proizvodnu liniju termičkih kolektora. Tadašnji direktor Ante Marković rekao mi je ‘Mali, ti ćeš raditi na fotonaponu jer mi smo električarska firma’. Nije to bila velika tehnologija, proizvoditi termičke kolektore je zanatski, kovački posao.
Kao što su radili i ostali po svijetu, naručio sam kolektore od renomiranih proizvođača, prepilio, rastavio i optimizirao u novi proizvod, primjenjujući stručnost odjela u Institutu. Pokrenuli smo proizvodnju u Splitu.
Tvornica prije Kineza
Kad sam dobio zadatak razvoja i implementacije proizvodnje fotonaponskih modula, e to je bila ozbiljnija stvar. U to vrijeme se tek počela razvijati tehnologija za proizvodnju fotonaponskih modula, ali nitko u Europi nije imao spremnu tehnologiju koja se mogla kupiti i implementirati u proizvodnu liniju.”
Končar ga je 1986. poslao u Sjedinjene Države, koje su jedine imale spremnu tehnologiju za razvoj solarnih modula. “Ne bi mene dopala Amerika, ali mnogo ljudi s Instituta nije moglo dobiti vizu, a ja sam je dobio jer nisam bio u Partiji. Poslali su me na Princeton.” Končar je tako s američkom tvrtkom Chronar ušao u joint venture za proizvodnju solarnih fotonaponskih modula, koju je Končar podigao za 12 milijuna dolara u Splitu.
“Tad je to bila šesta tvornica za proizvodnju fotonaponskih modula u svijetu. Sedma je bila u Kini, otvorena 1988. Ista američka firma prodala je tehnologiju Kinezima, pa sam išao u Kinu i prisustvovao otvaranju prve fotonaponske tvornice modula u Kini. Otada do danas njegujem te veze, a Kinezi danas isporučuju 85 posto sve svjetske proizvodnje fotonapona. To je tako, morate imati sreće, a ne pameti.”
Bukovčeva poslovna etika
Sreću, međutim, dosta jasno definira. Najprije je naučio teoriju. Profesor na Princetonu ga je još prije 40-ak godina izazvao i pitao što mislim da je bitno za uspjeh naših solara. “Rekao sam mu da najprije moramo imati tržište i sirovinsku bazu. Čupao sam odgovore s predavanja na vanjskoj trgovini, govorio kako nećeš banane proizvoditi ako nemaš povoljnu klimu. Treba imati i vrhunsku tehnologiju, odnosno znanje.
Odlično, veli profesori i pita me kolike su mi onda šanse. Velim da bih bio sretan kad bih, od te tri, imao dvije. Eh, vidite, morate imati sve tri. Čak je i tad uspjeh upitan. Morate imati još i sreće.”
Bukovac kaže kako su ga naučili da sreću treba maziti, da treba stvoriti okolnosti za nju ili ona nikad neće doći. “Prvo je pravilo—misliš li biti ozbiljan, ne razmišljaj o špekulativnoj dobiti. Drugo je pravilo—što god radio, moraš održati riječ. Nema izgovaranja ‘Nisam mislio, krivo smo se razumjeli’—to u biznisu ne postoji. Držite se svoje riječi, onda sreća sama dođe.”
Uspio je tko kontrolira rizik
Još je nešto naučio na američkom sveučilištu što je nosio kroz profesionalnu karijeru. “Naučili su me da moramo razmišljati izvan okvira. To kod nas nije postojalo, bili smo ukalupljeni. U Sjedinjenim Državama su mogli svoje ljude tako školovati, a mi, s ovih 3,6 milijuna, ni danas nemamo puno ljudi koji razmišljaju u širem kontekstu.
Sretan sam ako mogu procijeniti kako će se stvari razvijati pet godina unaprijed. Meni je primjerice nuđeno da uđem u posao s plinom dok se širila plinska mreža. Nisam prepoznao, dok je naprimjer Pavao Vujnovac to skužio, ili je imao sreće. Ja to nisam vidio. Samo sam par ljudi u Hrvatskoj upoznao koji anticipiraju i do 20 godina unaprijed što bi se u branši moglo dogoditi i što bi bilo isplativo.”
Misli da su ljudi “strojevi za predviđanje”. Uspješni ljudi doći će do onog mjesta s kojeg mogu naslutiti što će se iduće otvoriti. Uvjeren je da je za poduzetnika najvažnije da kontrolira rizik. “Neki ljudi obavljaju svoju funkciju savršeno, ali nemaju sposobnost da preuzmu rizik na sebe. Ima poduzetnika koji su preuzeli preveliki rizik jer nisu dovoljno razmišljali, pa su stradali. O njima se ne piše. Piše se o onima koji su količinu rizika imali pod kontrolom.”
Škola širokog razmišljanja
Uspoređuje to s meteorologijom. “Prognoze su danas točne jer raspolažemo s puno podataka u svakom dijelu svijeta, pa su simulacije i prognoze sve točnije. Neke odluke, od nogometnog izbornika do državnika, ne možemo komentirati s malo ulaznih podataka. Slično je u razvoju i poslu. Sad su svi odjednom postali stručnjaci za obnovljive izvore energije i znaju kako bi to trebalo riješiti.”
Za svaki problem postoji rješenje, uče inženjere na faksu, a onda to primjenjuju u praksi. Svaki model treba testirati. Ako model ne funkcionira, nemojte kriviti stvarnost, kaže Bukovac. Možda ste krivo računali i niste uzeli sve varijable u obzir.
“Možete savršeno trasirati svoj put, ali ako se ne dogodi kriza fosilnih energenata, rat u Ukrajini, neće se otvoriti šansa obnovljivim izvorima ma koliko ih planirali i razvijali. Jednostavno, nisu se stekli uvjeti dotad. Govori se u znanosti da nepoznato nije nekontrolabilno. Mi, nažalost, ne školujemo ljude koji će moći široko razmišljati, zaključivati i donositi nešto novo. Štošta se može predvidjeti, ali za to su potrebni sustavna edukacija i ozbiljni budžeti.”
Nedostaje nam inženjera
Kaže da mu treba više inženjera nego što ih ima na tržištu rada. I to je posljedica činjenice da smo mala zajednica. “Statistički gledano, nemamo mi puno izbora s tri i pol milijuna stanovnika. Ne možemo imati tako jake službe koje će se brinuti o interesima naše zajednice. Naše je znanje limitirano. U sportu, dakako, iskačemo, sjajni smo u timovima jer smo čarobni improvizatori. Ali sve velike nacije imaju stalnu imigraciju, pozitivnu selekciju kojom kupuje te nove glave i nova razmišljanja. One koji su ferment društva inovacija.
Pogledajte koliki je naš udjel u Europskoj uniji—0,8 posto stanovništva! Što mi donosimo u tu zajednicu? Tržište od tri i pol milijuna ljudi? Pa i nismo bogznakakvo veliko tržište. Da, imamo prirodne ljepote, prirodne resurse, ali ni to nismo dobro valorizirali kao miraz ulazeći u Europsku uniju.”
Otkriva projekt na kojem radi. Energetika koju poznajemo temelji se na velikim točkastim kontinuiranim proizvodnjama energije—termoelektrane, hidroelektrane, nuklearne elektrane—dok su novi obnovljivi izvori energije široko diverzificirani, intermitirajući, ali predvidljivi.
Vrijeme kao valuta
S druge strane, potrošači također nisu konstantni. Održivost mreže i transporta energije do potrošača mora sve to uzeti u obzir. Usklađenje potreba i kapaciteta proizvodnje energije moguće je zahvaljujući novim programima, kojim se bolje upravlja i tako uravnotežuje mreža. “Ideja je prodavati uravnoteživanje u distribuciji energije vlastitim programima koje razvijamo. S četiri matematičara i dečkima iz telekomunikacija sad radimo na tom sustavu. Oni su sjajni. Ja znam gdje je planina do koje trebamo doći, a oni znaju kako.”
Zlatko Bukovac je zainteresiran sugovornik. Možete s njim razgovarati o poziciji Hrvatske u Europskoj uniji, umjetnoj inteligenciji i prvim računalima koja je vidio u Končaru, o starom svijetu i novoj publicistici, uspoređivati ključne igrače na tržištu i političko kadroviranje. Ima rafinirani ukus u glazbi, pasionirani je putnik.
Možete i o vremenu kao najvažnijoj valuti. A vrijeme je zeznuta kategorija: nekad nam se čini da ga imamo previše, nekad da nam curi. “Ključno je pitanje: mogu li dobiti tvoje vrijeme, samo pola sata. Ako mi netko pokloni svoje vrijeme, smatram to najvećom časti. Skupiš novo iskustvo koje te obogati, lakše doneseš odluku, pa si opet uspješniji.”
Preuzeto sa Telegram.hr