Može se reći kako je Platon duboko vjerovao u mogućnost promjene pojedinca i društva
kroz odgoj usklađen sa univerzalnim vrijednostima i naobrazbu usmjerenu ka
izučavanju, razumijevanju, spoznaji i tumačenju istine. Tako je obrazovanje u
njegovoj idealnotipskoj akademiji za polazište i cilj imalo istinu u njenoj
logičkoj i moralnoj nužnosti.
Sve naknadne akademije
i univerze stremile su manje ili više dosljedno tom superlativu oblikovanja i
nadogradnje savršenog čovjeka, sposobnog za krajnju transcedenciju životinjske
prirode ka božanskoj. Akademija je tako po svojoj prirodi okupljala ili trebala
da okuplja one, kojima su istina i moralni princip iznad ega i vlastitih
interesa, one koji ne streme i ne služe materiji već nadkriljenom duhu ideje.
Svijet današnjice
kojemu svjedočimo napustio je manje više sve moralne uzuse, kriterije i okvire,
vođen isključivo silom, interesom, hijerarhijom moći i ogoljelim pragmatizmom.
Ali takav svijet nije mnogo različit od svijeta atinske politike sa kojim se suočavao
Platon i koji ga je ponutkao da pokrene lanac, mrežu moralno principijelnih i
intelektualno visprenih nosilaca civilizacijske promjene. Njegova Akademija
epohama bije rat sa silama destrukcije i nivelacije.
Taj rat je akademija,
bojim se, definitivno izgubila na zeničkoj Univerzi, kojoj pripadam.
Godinama unazad zenički
Univerzitet prate razne afere, sudski procesi, neadekvatni međuljudski odnosi,
unutarnji i vanjski sukobi, personalne odmazde, politizacija pojedinačnih
institucija, ali i krovnog menadžmenta. Ono što najviše zabrinjava, nije prodor
politike i njenog uticaja na univerzitet, jer je on prisutan u različitim
oblicima već decenijama, već činjenica da su se vrijednosti, načini interakcije
i komunikacije, ophođenja, donošenja i provođenja odluka preslikali iz
političkog u univerzitetski prostor, tako da odmazda kojima svjedočimo nedvosmisleno
imaju urnek u političkim običajima obračunavanja sa neistomišljenicima. Po
istom modelu se zagovara i nagrađuje jednoumlje, a kažnjava kritička i slobodna
misao. Akumulira se moć u rukama elite, koja nije elita po znanstvenim i
društvenim doprinosima, već po pozicijama i funkcijama, koje posjeduje i
uticajima koje ima. Lobiranje je postalo normalan oblik zagovaranja kandidata
namjesto njihovih kompetencija, programa i zasluga. To akumuliranje moći se
najbolje ogleda u činjenici da veliki broj uposlenika ima višestruke funkcije
sa njima propisanim platnim koeficijentima, dok drugi nemaju nikakve, te da je
većina nastavnika isključena iz bilo kakvih programa, projekata, komisija i
drugo, dok su odabrani jednostavno «pretplaćeni» na sve što donosi moć i novac.
Nepotizam je opšte prisutan, te je lako na osnovu rodbinskih veza uposlenih
naslutiti njegove razmjere.
Jedan podatak vrlo
slikovito predstavlja prirodu odnosa i hijerarhijske prakse. Naime, od letiri
protukandidata za izbor rektora, osim izabranog rektora, niti jedan nema neku
funkciju niti je uključen u bilo kakve projekte i slično, a pri tome je u
trenutku kandidature jedan od njih bio rektor sa istekom mandata, drugi dekan Prava, a treći šef katedre. Sve
trojica «poraženih» su marginalizirana i može se reći u ozbiljnoj mjeri
šikanirana, pri čemu je jedan čak privremeno dobio i otkaz. Ovaj primjer je
samo vrh ledenog brijega dezavuiranja moralnih uzusa akademije.
Kada razgovarate sa
nastavnicima u intimnijem okruženju, koje ih neće kompromitirati svi će kao
glavni izvor većine problema na UNZE navesti trenutnog prorektora za finansije
prof.dr. Ilhana Bušatlića, koji je prije prorektorske funkcije obnašao poziciju
dekana Metalurgije u dva mandata. Sam za sebe on rado ističe da je postavio dva
a skinuo jednog rektora, te da bez njega niko ne može biti ništa na UNZE, pa ni
rektor.
Smrt akademije ne
nastupa stoga što je zaposlio svoju suprugu, koja je vjerujem zasluženo postala
profesor, niti u tome što je izdejstvovao da supruga postane član senata, niti
što je izlobirao da bude menadžer za kvalitet na nivou univerziteta, niti u
tome što je njen doktorat prikazao kao koautorsku knjigu za svoj izbor u
redovitog profesora, a što je u principu plagiranje. Smrt akademije je
nastupila kao posljedica činjenice da je profesor Bušatlić sve te funkcije
obnašao i obnaša, te da ima sav taj uticaj i moć nad Senatom i Rektorima, a da
pri tome niti ne krije da je pravomoćno osuđen za krivično djelo nanošenja
lakših tjelesnih ozljeda, te da je akter niza sličnih ekscesa i ispada bez
sudskog epiloga.
Nije akademiju ubilo to
što je on počinio ta krivična djela za koja kaže i on a i zakon da nisu
nespojiva sa obnašanjem rukovodnih funkcija, već to što je prihvatljivo da
osoba sa počinjenim krivičnim djelima bilo koje vrste, a posebice nasilničke
može biti prihvatljiva kao odgajatelj, kao titular akademske zajednice, kao
reprezent našeg sustava vrijednosti, jer zasigurno da su članovi Senata i naši
prorektori, kao i rektor, oni koji treba da nas predstave u svjetlu
vrijednosti, morala i izvrsnosti, koje eksplicite preferiramo, podržavamo i
zagovarama, a prije svega implicite njegujemo u svojim redovima.
Da li je akademija
klinički ili definitivno mrtva pokazat će reakcija mojih kolega i rektora na
ovaj tekst. Reakcija će pokazati da li u nama ima snage i hrabrosti da se
izdignemo iznad gole materije i poklonimo svijetu ideja, ili smo trajno
zaglavili u kaljuži nagona i strasti, licemjerstvu i jeftinim ulogama, svjedočeći
kako smo jednako lažni intelektualci i stanovnici imaginarne akademije, kao što
smo lažni vjernici.