To što je bila dovoljna samo jedna Severinina rečenica, o tome da čuvaju Crnu Goru, na koncertu u Kotoru da, kako se deru naslovi po portalima, „zapali regiju“, predstavlja jasan znak da su svi pop-kulturni fenomeni postjugoslavenskog prostora, od Aleksandre Prijović, do Dine Merlina, pa čak i onaj koji im je efektivno prethodio, a riječ je o Lepoj Breni, utjecajem daleko od fenomena Severine. Žene čiju su karijeru okolnosti, događaji i skandali na koje nije mogla utjecati i zlonamjerni nacionalistički mediji pokušavali i pokušavaju pokopati već skoro dva desetljeća, ali bez ikakvog vidljivog uspjeha.
To što nema nikakve sumnje da su seksepil, a dijelom i, za ove prostore uvijek privlačno, splitsko porijeklo odigrali možda i presudnu ulogu u tome da postane regionalna zvijezda, sve ostalo, odnosno čitav put od zvijezde do pop-kulturnog fenomena, tj. nekoga tko ima ozbiljan društveni utjecaj, prošla je zahvaljujući upornosti, talentu, trudu i činjenici da ima stav i da je stvari uvijek gledala u široj jugoslavenskoj perspektivi. Jer, koliko god da jeste radila s različitim autorima, angažiravši u jednoj fazi karijere čak i Gorana Bregovića, a zatim i neovisno o činjenici da je ispjevala brojne hitove, sama muzika ili glas u njenom slučaju nikad nisu bili presudni. I zbog toga su promašene sve recentne i tendenciozne analize njezinog potencijalnog pada s pozicije zvijezde, koje se bave slušanošću singlova i albuma, a koje se sve češće pojavljuju u Hrvatskoj. Jer jednako kao što je te brojke sigurno neće pokopati, to se nije dogodilo ni sa svim mučnim pričama o njenim obiteljskim odnosima.
Neće iz razloga što je Severina bila možda i prva koja je shvatila da u ovim našim rascjepkanim državama i njihovim provincijaliziranim javnostima naprosto ne treba igrati na takvim terenima. Odnosno, bila je prva koja je shvatila da i dalje postoji jugoslavenski kulturni prostor koji joj po svemu pripada i koji će joj posljedično predstavljati štit pred otkazivanjem u ovoj ili onoj postjugoslavenskoj državi ili sredini. Točno po obrascu koji su kulturnjaci koristili u socijalističkoj Jugoslaviji da se, u slučaju da im se javno ili prešutno zabrani djelovanje u vlastitoj sredini, jednostavno prebace u neku od ostalih republika i počnu tamo objavljivati i raditi.
Ovo objašnjava način na koji jeste postala regionalna zvijezda, što jeste bilo omogućeno onim početnim postavkama koje sam naveo. Međutim, to da je potom stečenu popularnost počela koristiti za šire društvene pa i političke akcije je isključivo stvar njezinih uvjerenja, izbora te odluke da neće kalkulirati da ne bi izgubila status zvijezde. Takva odluka joj se jeste isplatila, u čemu je neupitno pomoglo da je njezino ime bilo i ostalo klikabilno u površnim javnostima, što Severinu pozicionira kao jedinu osobu koja je pametnim pristupom iskoristila zvjezdani status i površnost digitalnog doba.
Iako je sve krenulo od inicijalnog momenta, kad je bez kompleksa odlučila ući na glumačku scenu, prihvativši ulogu Karoline Riječke u tamošnjem Hrvatskom narodnom kazalištu, na prijedlog i nagovor Mani Gotovac, posve je izvjesno kako joj je ta osporavana, a umjetnički itekako opravdana uloga, pomogla da shvati koliki društveni utjecaj može postići.
Sve nakon toga, unatoč i onom mučnom videu i teškim obiteljskim odnosima i činjenici da su joj mediji do u detalje prekopavati privatni život, vodilo je ka ozbiljnom društvenom utjecaju koji joj nekad nije mogao konkretno osobno pomoći, ali jeste bio vidljiv na širem društvenom planu. I to na širokom dijapazonu tema, od zalaganja za žrtve nasilja i zakonodavnu pomoć ženama, preko normalizacije odnosa na ovim prostorima, pa sve do ovoga sada u Kotoru.
Stoga, ako bismo tražili neki suštinski dokaz kako je moguće živjeti, raditi i imati utjecaj na kompletnom jugoslavenskom prostoru, ignorirajući naše nacionalizme malih razlika i nacionalističke državne politike, prva osoba na koju bismo trebali obratiti pažnju je upravo Severina.
I tu epohalnu ulogu će joj jednom i historiografija priznati.
Oslobođenje, 05.01.2024.