Za početak, statistika: od marta 2020. do novembra 2021. u Srbiji je zabeleženo 36210 mrtvih više u odnosu na višegodišnji prosek. To je čak 0.7 posto celokupne punoletne populacije! Ovaj „višak“ su žrtve režimskog manipulisanja pandemijom, bilo da su umrli od korone, zbog korone ili zbog prepunjenosti bolničkih kapaciteta, usled korone. Podlost kakva se retko sreće – neprekidno žrtvovanje sopstvenog stanovništva zaraznoj bolesti, služi ne samo da se skrene pažnja sa kiše dokaza o umešanosti državnog vrha u organizovani kriminal, već pre svega da bi se sprečila masovna okupljanja, kako formalnim naredbama, tako i strahom od bolesti svakog iole normalnog čoveka.
Srbi, međutim, odavno nisu normalni, na kom god delu političkog spektra skakutali u svojim ludačkim košuljama. Nisu normalni podanici zlikovačkog režima, nisu normalni oni koji se prave da je sve normalno, a posebno su prsli oni koji se bore protiv režima. U to smo se uverili juče, kada se, mimo svih mojih očekivanja, najavljena jednosatna blokada autoputeva, puteva i mostova, pretvorila u jednodnevni građanski ratić, u kome su učestvovali pobunjeni građani s jedne i celokupni fašistički aparat s druge strane: policija, maskirani batinaši i naprednjaci koji su išli u beogradsku „Arenu“, na Vučićev bal vampira.
Kad god nisam u pravu, ja to javno priznam. Obično sam politički optimista, pa kad ispadne da nisam bio u pravu, pošteno se poserem sebi po glavi. Ovog puta, međutim, bio sam pesimista, te se poseravam po sebi sa širokim osmehom na licu. Posle terora Mladićevih murala nad građanima, neveselog skupa ispred skupštine, povodom Zakona o referendumu i eksproprijaciji, večernjeg dolaska ne tako velike grupe građana pred prazno predsedništvo, bio sam uveren da je širi građanski bunt u ovom trenutku nemoguć, a da će najavljena jednosatna blokada biti jednosadna blamaža.
Jučerašnja blokada Srbije bila je sjajno organizovana i osmišljena drsko, da se odigra istog dana kada je SNS držala svoju pansrbijansku autobus-skupštinu u krcatoj beogradskoj „Areni“, rasadniku novih sojeva korone. Bila je i masovna. Na punktovima širom cele zemlje, u dva popodne, okupile su se grupe od nekoliko desetina do nekoliko stotina građana i zauzele mostove i puteve. Iako pojedinačno malobrojni, ne računajući Beograd i Novi Sad, gde ih je bilo dovoljno da ne kažemo da ih je bilo malo, očigledno je ocenjeno da su veoma opasni, pošto su svuda uz njih stajali i policijski kordoni.
Čemu kordoni, kada su ustanici najavili da će blokada trajati samo jedan sat? Pošto je protest bio nedozvoljen jer „nije na vreme prijavljen“, pretpostavićemo da su kordoni služili da spreče blokadu. Taj zadatak ispunio je delimično samo kordon u centru Beograda, koji je takozvanu „Ćutinu grupu“ sprečio da izađe na gazelu, što je izazvalo blokadu Ulice Kneza Miloša. Gazelu su, ipak, uspeli da blokiraju drugi „ustanici“, a prilikom intervencije policajaca iz stanice Savski Venac naročito se istakao policijski oficir Aleksandar Krstić, bez zaštitne opreme, koji je jednu ženu zgrabio između nogu i bacio preko bankine, a zatim siktao i kidisao na druge građane, kao da je u školskom dvorištu, a ne na radnom zadatku.
Sa druge strane gazele, na autoputu kod Sava centra, tamo gde je nekada štrajkovala Jedinica za specijalne operacije, građani su zaustavili saobraćaj, a ispred njih su se prsili i trtili žandarmi, kojima se u jednom trenutku pridružio i trolasti Vulin. Iako zaklonjen maskom i kapom, uši i iskolačene oči su ga odale, pa su ga okupljeni prozivali za tetku iz Kanade. Podjednako kontraproduktivan bio je kordon u Novom Sadu, čiji su pripadnici sa modernim kačketićima ceo sat pred domaćim i stranim kamerama grubo gurali i udarali „ustanike“, iako most sve to vreme nije bio u funkciji. Jedino racionalno objašnjenje čulo se sa Ibarske magistrale, koju je blokiralo njih nekoliko stotina, a prisutna policija, za razliku od one u Beogadu i Novom Sadu, nije bila u opremi za razbijanje demonstracija. Jedna „ustanica“ izjavila je za N1 kako je policija tu da čuva red, pa i protestante, od nadrkanih vlasnika vozila, koja su u kilometarskim kolonama čekala završetak blokade. Ostatak policije angažovane na ovom slučaju poslužio je da se lično uverimo koliko je režim napunio gaće, verovatno se paranoišući kako je kvarni Ćuta smislio da se, kada otkuca tri popodne, beogradski blokatori okupe u jednu kolonu i zajedno krenu ka „Areni“, da pokvare predsednikov veliki događaj.
Da sve krene naopačke za režim postarala se „šabačka ekipa“. Žureći da stignu u Beograd, fireru na poklonjenje, na samom kraju jednosatne blokade novog mosta, u pet do tri, naprednjaci su krenuli u proboj. Najpre se odatle povukla policija, a onda je naišao bager, koji je navalio na prisutne. U bageru su bili vozač (kažu član SNS) i jedan koji visi sa vrata i dere se (kažu vozačev zet, nekada bio sa Zelenim u koaliciji). Na „viljušku“ mašine penju su se jedan sa kokardom na jakni i još trojica, a ona počinje da se drma gore dole, ne bi li ih zbacila. Uz bager ide bagra koja bije građane. Tada se na mašinu penje „narodni heroj“, kasnije identifikovan kao Dragan Milovanović Crni, koji najpre pesnicama iz vozila ispraća „zeta“, a onda zaustavlja vozilo, uhvativši vozača za ruke i tako spašava građane.
U pozadini se vidi simultano podizanje gepeka na kolima u pratnji bagera, iz kojih mlada maskirana lica (jedini koji su se juče, osim policije, pridržavali epidemioloških mera, a ujedno i najmlađi učesnici protesta) vade drvene močuge i kreću u juriš. Dolazi do obračuna mladosti i iskustva. Maskirana mladost, u službi režima, mlati motkama po ljudima i traktoru, koji je pomagao u blokadi mosta. Barem dvojica vitlaju i čekićima (jedan identifikovan kao doskorašnji nosilac nanogice). Domaćin u traktoru, pošto su mu slomili sva stakla, napušta položaj. Iskustvo, likovi, sudeći po godinama očigledno veterani demonstracija protiv Miloševića, navikli na mnogo gore od vrabaca u crnom, ne napuštaju položaj. Sevaju motke po glavama građana, ali seva i tegla s turšijom po maskiranoj batinaškoj glavici. Neko naređuje mladosti da se povuče, ovi trče nazad u (službena) kola, a nasilnička povorka napokon kreće za Beograd. Šapčani iste večeri organizuju protest ispred policijske stanice zbog batinanja koje su pretrpeli, a naprednjaci, iste noći, pretražuju obližnje šume i zaseoke, goneći Crnog, za koga danas saznajemo da je uhapšen. Naprednjački masakr motkama, čekićima i bagerom u Šapcu gledala je cela pobunjena Srbija, ali i ceo svet.
Od ostalih posledica: neki građani su u Novom Sadu, Zrenjaninu, Požegi, Užicu i drugim gradovima privedeni, mnogi su legitimisani, pa će im ovih dana biti pisane prekršajne i krivične prijave, poneki novinar dobio je ćušku, na jedan naprednjački autobus nešto je bačeno i to je to. Videli smo sinoć i firerov sendvičobus u kome se peva i veseli, ali i žilu ludaru kako mu pulsira na čelu, odajući očaj zbog toga što je pesma „Vučiću pederu“, koju je juče pevala cela Srbija nadjačala pijukanje u njegovom busiću. Nova ustanička blokada zakazana je za iduću subotu. Protest protiv režimskih batinaša i hapšenja građana je već danas. Kao i protest za čist vazduh. Jel se neko seća šta je bio povod za jučerašnju blokadu? Ah, da, zakoni o eksproprijaciji i o referendumu. Sećamo se, ali, kao kroz maglu. Idućeg vikenda ova sećanja biće još bleđa. A brojka „ustanika“ na srpskim putevima, po svoj prilici, daleko veća.
Alal vera svima koji su juče ustali protiv naprednjačkog fašizma, ne razmišljajući o eventualnim posledicama po svoje zdravlje i ne hajući što će možda biti krivično gonjeni. Ta sjajno organizovana mreža pobunjenika imala je na umu samo jedno – zaustaviti Srbiju na jedan sat. Protesti protiv već izglasanih zakona daleko su manje efikasni od protesta protiv zakona koji tek treba da budu izglasani. Zato ovo juče nije bio samo tek tamo neki protest protiv nekih tamo zakona, to je bio uvod u proteste protiv izborne krađe, koja nas čeka u aprilu, kada opozicija pobedi na beogradskim izborima. Kako god prošao na predsedničkim i parlamentarnim izborima, ako izgubi Beograd, Vučić je gotov. Znamo to i on i mi. Znamo i da će Beograd stoga braniti svim sredstvima. Videli smo u julu 2020. šta njegova policija i paravojska umeju da urade građanima kada nije predizborna kampanja. Nemojte da vas zavara njihovo jučerašnje gurkanje i trčanje, oni su spremni na neviđena zverstva kada izbori prođu, ali i građani su pokazali da su spremni na sve.
Dok desetine ljudi svakodnevno umiru od zarazne bolesti, velika je odgovornost na onima koji zovu na masovne proteste protiv režima. Velika je hrabrost onih koji na tim protestima učestvuju. Režim je računao na to da će građani čekati epidemiološki povoljnija vremena da se pobune. Međutim, građani su prsli. Vrlo je moguće da će nas tokom izborne i postizborne borbe zapljusnuti novi talas korone, omikron na primer, ali život u zemlji bez života očigledno više ne vredi puno, a u poslednjih trideset godina pokazalo se da žrtve nisu bitne kada se brani pobeda na izborima.
Štedite energiju za april. Pokazali ste režimu šta umete i tek ćete. A i oni će. Ugledajte se na šabačku naci-omladinu: nosite maske na protestima, zaštitite se od virusa i kineskih kamera za nadzor. Vidimo se na ulici. Do pobede.