Bilo je hladno jutro bez snega. Pucnjava, buka i panični krici probudili su Dušanku Višnjić Lalović i članove njene porodice iz sela Jošanica u istočnoj Bosni i Hercegovini na Svetog Nikolu 19, decembra 1992. godine.
Ono što je prvo ova, tada 17-godišnjakinja, videla kada je ustala, bile su kuće u plamenu u zaseocima oko Jošanice. Ubrzo je usledio napad ABiH na deo sela nastanjen srpskim stanovništvom.
„Nikada u svojim najluđim, najstrašnijim snovima nisam mogla ni da zamislim da će se u Bosni i Hercegovini i u mom selu dogoditi rat i da ću proći kroz ono što sam prošla na dan Svetog Nikole“, kaže Višnjić Lalović za BIRN.
„Znate, bilo je to poput udaranja milion bubnjeva, jer su meci padali na krov kuće. Bili smo u takvoj panici, osetili smo toliki pritisak da smo ostali unutra, jer nismo znali gde da idemo“, dodaje ona.
Kako kaže, njen otac je ležao mrtav u blizini porodične kuće. U selu je takođe videla svog dedu Vasilija, koji je sedeo pored svog ubijenog brata.
Tog dana je ubijena i njena tetka.
„Fizički izgledam kao moja tetka. Moja tetka je bila moj idol. Ta žena bi mi uvek davala novac kad god bih dobila peticu, kad god bih uspela u nečemu. Moja tetka je bila takva osoba”, naglašava Višnjić Lalović.
Ubistvo troje dece
Višnjić Lalović kaže da je u napadu ubijeno i troje male dece – desetogodišnja Dragana, sedmogodišnji Dražen i tek prohodala Danka, koja je imala dve i po godine. Dankino telo je pronađeno u šumi nekoliko meseci nakon napada, u aprilu 1993. godine, zajedno sa telima još dve žene.
Glavni lekar u to vreme na hirurškom odeljenju fočanske bolnice bio je Slavko Đorđević, koji je bio u mrtvačnici kada su u cilju identifikovanja počeli da dovoze tela ubijenih iz Jošanice.
Među njima je prepoznao svoju sestru i zeta.
„Nažalost, kad sam video sestru za tim stolom, kada su je spustili, ceo moj se svet se raspao“, ističe Đorđević.
„Nijedan od njih nije bio ubijen na uobičajeni način, već su ih nožem ubadali u grlo. Izrezali su moju sestru, a zatim uboli u stomak. Celi joj se stomak bio izrezan … Sada ne plačem, jer su sve suze nestale. Ne mogu ni da zamislim da je mrtva”, dodaje on.
„Vezali su mog zeta žicom, mogli ste vidjeti ožiljke načinjene žicom na rukama. Tada su mu tupim predmetom zgnječili ruke i noge kako ne bi mogao pobeći. Smrskali su mu bili i čelo“.
U obližnjem zaseoku u kome se nalazila lokalna vojna komanda Vojske Republike Srpske (VRS), vojnik Ratko Blagojević je krenuo prema vojnoj kuhinji kada je počela pucnjava. On je ranjen u kuk, a njegov rođak je ubijen.
Saborci su mu previli ranu i on je, u pokušaju da se spasi, puzao do susednog sela i sakrio se u podrumu jedne kuće.
„Morao sam se sakriti. Onda su oni došli. Došli su do kuće, popeli se. Imao sam samo jednu granatu koju sam držao u ruci. Nisam imao ništa drugo. Dok su prolazili pored mene, vikali su i trznuli se. Jednom momku je ispala puška… Bacio sam granatu na njih”, priča Blagojević.
Svi vojnici koji su ostali da štite komandu su ubijeni, dodaje on.
Još uvek bez sudskih postupaka protiv osumnjičenih za napad
U napadu je ubijeno više od 50 Srba, ali se nijednom pripadniku ABiH još uvek nije sudilo zbog ovoga.
Okružno javno tužilaštvo u Trebinju vodilo je istragu o incidentu do 2012. godine, kada je slučaj predat Državnom tužilaštvu.
Portparol Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju Srđan Vukanović kaže da je slučaj obuhvatio ukupno 60 ljudi i da je glavni tužilac razgovarao sa nekoliko desetina svedoka i prikupio dokaze.
„Na osnovu Nacionalne strategije za procesuiranje ratnih zločina, Sud Bosne i Hercegovine je u junu 2011. godine zatražio od Tužilaštva da mu dostavi kompletan spis predmeta kako bi mogao proceniti njegovu složenost“, objašnjava Vukanović.
„Ovo Tužilaštvo je 10. februara 2012. prvo dobilo obavest, a potom i odluku kojom se slučaj upućuje Tužilaštvu Bosne i Hercegovine na daljnje procesuiranje i provođenje istrage s obzirom na složenost predmeta“, dodaje on.
U Državnom tužilaštvu niko nije bio dostupan za komentar o napretku koji je od tada postignut, jer je tužilac zadužen za taj predmet bio na godišnjem odmoru.
Višnjić Lalović poziva Državno tužilaštvo da preduzme mere kako bi se počiniocima sudilo.
„Tražim od Suda i Tužilaštva da slučaj izvade iz fioke i da ovog puta postupe ispravno, radi te troje dece, ako ni zbog čega drugog. Ona nisu učinila ništa loše”, rekla je ona.
BIRN je pokušao dobiti komentare od pripadnika ABiH koji su se nalazili na liniji fronta u blizini Foče i Jošanice.
Nekoliko osoba koje se nalaze na spisku lica koja su pod istragom, u koji je BIRN imao uvid, uključujući i pripadnike brigade ABiH sa područja Višegrada, Goražda i Foče, kao i druge vojnike sa područja Foče, odbili su da daju izjavu.
Jošanica je danas selo bez stanovnika, mada se porodice preživelih i žrtava, okupljaju jednom godišnje kako bi odali počast stradalima.
„Ovde živi malo ljudi. Dođu na kratko zbog stada ovaca (a zatim ponovo odu). Ima nekoliko renoviranih kuća, ali sve su prazne, nikoga nema ovde“, kaže Đorđević.
„Mislim da ovde živi jedno ili dvoje ljudi – starih. Nema dece, nema mladih, a i škola je zatvorena“.