Moje slike
Moje slike su boje juga
Šapat sivih stijena, i nestalih pruga
Zaraslih staza dječaštva moga
Snenih rijeka, i širokoga polja nijemoga
Poput raspukla nara, pune su boje
Koje li tuge, da samo su moje
a slike se same od sebe slikaju
Livade, vinogradi, ljudi pričaju
I moje slike nikad ne blijede
Uvijek su žive, uvijek jedre
U njima daleko, kuće su od kamena
Mirišu na kišu, svjedoci plamena
Kroz motive mojih slika,
Provlače se niti krajolika,
priče o nepresušnoj nadi i ostanku,
Uprizorenje Knjige o postanku
I sve češće zatvaram oči,
Da l’ od nemira, il’ od nemoći
Vidim ih žive, vidim jedre
Moje slike, do vječnosti me slijede
—————————————–
Kamen
Čudan je taj kamen,
i uzima i daje.
On koji je stoljećima tu,
U niskom raslinju, čeka
Uvijek neke nove,
da se osvrnu,
da zastanu.
—————————————–
Kiša u proljeće
Kiša je pala, već dugo nije
U njoj se ljudsko lice krije
Kiša je pala, opet je sparno
Proljeće se budi nemarno
Kiša je pala, već dugo nije
U njoj opet čovjek čovjeku nije
—————————————–
Kuća
Ova stara kuća zbunjeno gleda, godinama
Življu njezinu u tuđi dalekoj odavno srce bije
Oko nje niču novi i velebni dvori koji sjaje
Kraj obrasle smokve, samo pred zoru se umije