,, Ima noci kad mi dusa pati
i kad moram pjesmu zapjevati
bez sevdaha ne zivi Bosanac
i kad svijetom luta kao stranac,,
Kad svede sve na ovom svijetu u suštinu, ništa drugo čovjeku ne ostane osim ljubavi, lica i predjela. I poneke pjesme.
Jedan je kalup u koji uklopiš srce po rođenju i taj se kalup više ne mijenja. Ne možeš pripadanje izlijevati od bronze ili platine.
Uspomene kad postanu patine, jedine su odrednice.
Ko si bio.
Ko jesi.
I ko ćeš biti. Uvijek i zauvijek. Ma gdje se tog trenutka nalazio na ovom svijetu.
Za svo to vrijeme važno je biti srećan. Važno je znati i to da se dobro dobrim ne vraća uvijek.
I kad ima predispoziciju da se otkači od života prije rede, važno je da ostane čisto i neuprljano. Srce.
Važno je i to da će se uvijek naći neko ko ima da ga oporavi .
Naći će se i neko ko će da ga zgazi , ali to ni za mrvu ne smanjuje presađeni teleskop kojim se iz lijeve pretkomore viri u zvijezde.
I u one koje su vrijedne da se u njih zagledaš. I u one koje te krakom izbodu jer im se hoće.
Ipak, važno je u kalup srca staviti sjećanja i prisjećanja na sve one koje su nas zadužili takvim trenucima.
Nedjeljom obično posjetim Milinu vječnu kuću i dok se vraćam kući kao da ponovo učim hodati, jer mi sjećanja kovitlaju ravnotežu. U tim našim nedjeljnim tihovanjima obično oživi prošlost, jer sadašnjost je toliko glasna pa bi sve pokvarila.
Načet je septembar, već drugi dan. Prije jedanaest godina, na ovaj dan, napustio je ovaj svijet Safet Isović.
Sjetila sam se starog tranzistora i tihih nedjelja koje su svega davale u višku a najviše ljubavi, dok mi je grana od bora pala kraj mora kaplji kojima sam otapala patinu sa svih naših uspomena iz sarajevskog predgrađa.
Ona bi peglala bijele uštirkane plahte, i kroz izmaglicu mirisne pare pjevala prateći Safetov glas iz radia ,,tebi majko moje misli lete,,
Ja im zato posvećujem ovaj dan. Sve je manje razloga biti srećan i sve je manje raloga živjeti u ovoj zemlji koju su oboje toliko voljeli i u kojoj su pjesmom ispratili nedjelje kakve se nikad više vratiti neće, ali je dovoljno razloga danas na dan Njegovog odlaska dati omaž svim njegovim pjesmama, ako ništa onda zbog toga što su ih pjevale nečije majke.
A to ne mogu učiniti nikako drugačije osim parafrazirajući Đoletov stih
;,šta god danas da zapjevam, vući će na sevdalinku,,