Moj Ti,
Stoje i danas na istom mjestu. Dole, ispod Titovog. Mala i Velika Deva. Dvije stijene sto skakali smo sa njih u hladne vode Neretve. Preplanule koze, sa suncem na ramenu, noseci ponosno svojih sest, sedam godina. Rugali se plivaci onima sto tek uce, pa ih bacali u ledenu vodu, tranguze. Jedan te za ruke, drugi za noge hvata, pa ti tijelo ljuljaju i masu njime k'o vjetar carsafom, kad ga na strik, u staroj dedinoj avliji, pod odrenom od grozdja otezalom, razgrne mama. Pljus! Tras! Hiljadu smo se puta razbili i isto toliko puta iz vode izasli, grudi crvenih k'o raspukli sipak. Jer nista ne zaboli k'o Neretva, ledeno tvrda, ucili su nas stariji. Kuckali smo kamen o kamen vjerujuci da tako dozivamo sunce pod oblak odbjeglo. Bilo je to jedno od nasih prvih praznovjerja. Pomodrile bi usne, i pribijenih mokrih tjelesa, skupljeni jedno uz drugo, drhtali smo ko prut, al kuci nismo htjeli. Vukla nas sebi voda…
Ne znam gdje si sad. Ni kako teku tvoji dani. Udaras li o stijene ili plivas vjesto, muski, dok sjeces vodu prvo desnom, pa lijevom, u pravilnim razmacima, braneci tako rijeci da te vuce kud ona hoce. Izbjegavas li virove? Imas li jos uvijek hrabrosti da skaces sa stijena dole, u tamni, modri sunovrat, odakle si uvijek izlazio kao pobjednik? Pobjedjujes li i danas, tamo, negdje, u dalekim stranim zemljama? Dozivas li sunce pjesmama? Jesi li zadrz'o u sebi ista od onog djeteta sa obale, sa sokaka? Kilometri su medju nama. Kilometri godina. I naramci ceznje. Nista o tebi ne znam. Slutim samo. I nagadjam. Da si tamo negdje sretniji…
Nasa plaza je pusta. Obrasla dracom i grmljem. Tamo, na Kazanu, pod onom pecinom, nema djece. I sa obala se ne cuje smijeh. Ja jos ponekad sjecanjem ramena ogrnem, pa sidjem stazom koju svakim milimetrom tijela pamtim. Stazom koja nosi mir. Dole, ispod mosta, na obale. Do sebe sidjem. U svoje dubine potonem. I jos te vidim kako plivas na drugu stranu, ponosno, k'o da osvajas svijet…
Inace, Neretva je jos uvijek ista. Brza i beskrajno sjajna u svojoj modrini. A ja sam ti odavno odrasla vec. Tonem ponekad, istina. Tu i tamo zagrcam. Virovima se otimam. Al nekako uvijek dodjem do sigurne zone. Jer velika sam sada, rekoh li ti? Jos od onog dana kad je slauf spao i kad sam sama dosla do obale. Kad je nena Zijada stajala, s onim stamenim, mirnim izrazom lica, uvijek nekom tihom radoscu okupana, samo gledajuci kako jedva drzim glavu iznad vode, kako masem rukama i mlataram nogama, dok se dusim, cupam i vadim. K'o mirni zapovjednik, sto je obucio vojske kupaca iz nase ulice, nijedan joj se misic lica pomjerio nije. Znala je da mogu. Bez slaufa. Bez icije ruke. Uci u svijet odraslih…
Ne svidja mi se previse, znas. Taj svijet. Pricaju o nekim stranama. Nasoj i njihovoj. Povlace neke crte. Granice. Dijele nas. A ja im kazem da strana nema. Osim one jedne. Strane ljubavi. Peksine su voda tog svijeta. Mutne i varljive. Ni nalik bistrim, zelenim vodama naseg djetinjstva. Pa ipak, plivati se mora. Jer s glavom ispod vode se ne moze. Plivati kako znas, i umijes…