Bile su firme i bile su vaše. Pravno-formalno i zakonski vaše. Onda su došle tranzicije, pretvorbe, privatizacije i slično. I sve je to bilo neophodno i neupitno potrebno. Vi ste i dalje radili, primali plate, sad što su one neprimjetno postajale manje ili ste jednostavno za njih mogli kupiti manje nego prethodni mjesec to je posebna priča. Pa su vaši dosadašnji direktori odjednom postajali vlasnici tih istih fabrika. Čisto formalno, da bi se uskladilo sa nekim zakonima, izmjenama, dopunama… Pa su mnogi od vas ostajali bez plata, pa bez posla i na kraju i bez firmi. Tad ste shvatili – ukrali su vam firme. Sve po zakonu. Po tom istom zakonu ne znate ni ko je to uradio, pa nemate koga ni da tužite niti kome. Sad da imate ovu pamet a ono vrijeme ne biste dopustili ništa slično jel’ tako ? Jest – šipak.
Prošao je mjesec fudbala i iskreno i na moje lično iznenadjenje, euforično sam se obradovao uspjehu Hrvatske. Neće škoditi ako kažem da sam navijao i za Srbiju. Svašta nešto se lijepo desilo u pratnji tog uspjeha: Želje i pozdravi između Đokovića i nogometaša, Subašićeva posveta majkama Srebrenice, veliki dio Bosne i Srbije navija za Hrvatsku itd. U Hrvatskoj euforija, nogometaši su ujedinili naciju, više je svijet pisao o Hrvatskoj u proteklih mjesec nego u istoriji itd. Na sve strane pljušte zaslužene čestitke u regiji, budi se jedna nova pozitvna energija na zdravim osnovama i, barem se tako meni činilo, konačno prijeti da slomi blokade i zablude o patološkoj mržnji između naroda u regiji. Iskreno, ja da sam na čelu neke od ovih država bih se zabrinuo u tim trenucima za svoj ostanak na vlasti, moguće da bih se konsultovao sa kolegama u susjednim državama o daljim koracima. Srećom za susjede i kolege po funkciji, vladajuća garnitura u Hrvatskoj se pobrinula da ih rastereti. Povratak nogometaša u Hrvatsku, fantastičan doček, država na ulicama, turisti u čudu, a onda karijes na jedinici kristalno čistog i zasluženog osmjeha Hrvatske – Marko Perković Thompson. Tad sam ja shvatio da su vam ukrali reprezentaciju. Brutalno i bukvalno ispred nosa. Nestala je reprezentacija Hrvatske koju su voljeli svi u Hrvatskoj, u regiji i koja je pobrala simpatije širom svijeta. To što nogometaši slušaju Thompsona nije problem, kao ni to što su ga, navodno, pozvali Modrić i Dalić. Kad te država tuži i država ti sudi zato što si morao da lažeš zbog gazde kojeg je ta ista država imenovala vlasnikom nogometa, i kad je taj isti gazda te postavio za selektora reprezentacije pozvat ćeš da pjeva bilo koga da bi tom državnom vrhu učinio uslugu. Konkretno, da Kolarov mora pred sud države Srbije, a da ga Vučić zamoli da pozove Thompsona da pjeva, mislite da to ne bi učinio ? Ja bih, a kao nešto se kurčim. Tu reprezentaciju su vam ukrali isto kao i firme i privatizovali su je za vlastite potrebe. Opet su glasni, ružni, prljavi, zli, došli na svoje. Ko god da je instalirao tu parazitsko – fašističku spodobu u onaj bus odlično je znao šta radi. Svojim glasačima je poslao jasnu poruku: Dragi naši polupismeni polufašisti niste zaboravljeni. Vaša je ovo reprezentacija, ne brinite. Nećemo dozvoliti niti jednoj pozitivnoj priči da razbije blokade u glavama i time nas zbaci sa dugogodišnje vlasti, a vama oduzme nezasluženo dodijeljene priviliegije koje smo Vam obezbijedili vašim glasovima i parama svih onih koji su još tu, ali i onih koje smo otjerali. Takve kao što ste vi, od nas ovakvih ni sam Bog ne može otjerati, znate vi to. Naprotiv, svi smo tu za vas. Evo i ove vrhunske svjetske nogometaše smo uspjeli predstaviti kao vaše, vama i svijetu, i to kad su već svi mislili da smo ostali bez ideja i municije. Samo nam i dalje budite složni i uz nas i nikada nas neće nadjačati ovi koji bi nešto kao da uče, rade, putuju, kojima kao ne smeta ničija vjera, nacija ili svjetski uspjeh, a smeta im kad mi našem Marku isplatimo 500.000 eura njihovih para zato što neće pjevati, pa im još smeta što taj isti Marko bude u istom busu sa ovima koji nam zarade 28.000.000 dolara, smeta im što je naš Marko u istom busu sa Danijelom Subašićem, čije je pola familije Srbi a Marko nam je znao zapjevati: „ Oj Neretvo teci niza stranu, nosi Srbe plavome jadranu…“. K'o da je predratni picmajstor iz pripizdine dalmatinske Zagore kriv što je Danijelov otac Srbin. Vidite kako je Marko uspio: Odrastao u vukojebini, skromno obrazovanje, kako klasično tako i muzičko, jedva da je i pričao, ali kad je progovorio i zapjevao, bilo je to uvijek ono što smo voljeli da čujemo i vidi ga danas. Tako možete i vi. Vjerujte, ne možete vi uspjeti kao Subašić, Đoković, Modrić i ostali. Znamo vas mi odlično, nemate vi taj potencijal.
Nije ovo ekskluzivno Hrvatska priča. Aplikativno je ovo na prostore koji se međusobno razumiju, glavni akteri imaju iste uloge i zadatke, samo su im imena i prigode malo drugačija. Kada je reprezentacija BiH igrala utakmice baraža protiv Portugala u novembru 2009., i kada je opšta atmosfera u zemlji zbog reprezentacije koju je vodio Ćiro Blažević, a čiji je mozak na terenu bio Zvjezdan Misimović bila optimističnija nego ikad, na uzvratnoj utakmici u Zenici mjesto u svečanoj loži je dobio Naser Orić, a povrijeđeni Zvjezdan Misimović je utakmicu gledao sa tribina. Ima li Srbija, odnosno vlast u Srbiji profesionalnog patriotu za vlastite potrebe ? Koga izdvojiti ? Za ovu priliku recimo Vojislava Šešelja. Ne bih se pretjerano zadržavao na analizi i navođenju pojedinačnih primjera, već sam se previše raspisao i, ako već nisam, uskoro ću postati dosadan. Ukrali su vam firme, ukrali su vam evo i reprezentaciju, otjerali su vam djecu, postoje opravdane sumnje da vam u BiH djecu i ubijaju ili štite njihove ubice, pitam se da li postoji bilo šta do čega vam je stalo toliko da bi, konačno, usudili se podići glavu i glas ?