Sumrak je bio, zlatan i prekrasan. Na nebu su plesali ružičasti oblaci, pahuljasti i izduženi, poput ostataka duge. Sunce je padalo na horizont, rasplinjujući se u hiljadu žuto-narandžastih nijansi, i dajući prostor zvijezdama koje su se, titrajući, palile.
Sve je bilo uobičajeno za sarajevsku subotnju ranu noć: gužva u saobraćaju nije jenjavala, i farovi auta milili su Obalom kao krijesnice; skupine djevojaka i momaka izlazile su iz tramvaja na Skenderiji; parovi su se sastajali uz Miljacku, koja je tiho tekla svojim putem, a u njoj se rasplinuo odraz sumračnog neba. Hodala sam s rukama u džepovima, polako, nogu pred nogu. Išla sam ga ostaviti, poravnati već jednom sve račune i otići, otrčati što brže iz te farse od života koji sam živjela, pobjeći od mokrih jastučnica u crnim noćima, od zelenih podočnjaka u sivim jutrima, od kamenih tereta na prsnoj kosti u svakom udahu i damaru upaljenog srca. Oslobađajući mi se činio taj sumrak, kraj dana koji je označavao i kraj cijelog jednog života, kao da će večeras smrknuti zadnji put, a od sutra, kad svane, zauvijek će biti samo bistri, svijetli dan.
I tako sam išla, klimavim nogama, kao što se čovjek kraju uvijek približava, bojeći se da nema novih početaka, skrenuvši na Eiffelov most. Polako su se palile ulične svjetiljke, grad je vrvio žamorom mladosti i sreće, a vjetar se, ponesen ljepotom te noći, zanio, i prebrzo plešući, sa sobom ponio i moj bijeli šal. Pokušala sam da ga uhvatim, ali mi je iskliznuo iz ruku, gotovo poput života za koji mi se u posljednje vrijeme činilo da se razilazi sa mnom samom, i da se više nikada međusobno nećemo uhvatiti.
“Hej, mislim da imam nešto tvoje!”, viknuo je neki glas iza mene, i okrenula sam se, ugledavši te kako stojiš uz samu ogradu mosta, i visoko u desnoj ruci držiš moj šal, koji se na vjetru vijorio poput zastave koja označava predaju.
Potrčala sam prema tebi, zahvaljujući se na sav glas.
“Nema problema”, odgovorio si, osmjehujući se, i, umjesto da mi šal daš u ruku, prebacio ga preko mog vrata “Samo pazi da i tebe ne odnese. Morao bih glumiti heroja i skakati za tobom u rijeku, a baš sam lijepo ispeglao košulju”.
Nije mi bilo do šale, nije mi bilo ni do čega, samo sam razmišljala kako želim da me svi puste na miru, pa i ovaj stranac koji je spasio moj najdraži šal, da završim što sam započela dok još imam hrabrosti.
“Pa, ugodna noć”, nastavio si “I znaš, baš šteta”.
“Šta je šteta?”, upitala sam, začuđeno.
“Što u takve prelijepe oči stane toliko tuge”.
Žurila sam prema klupi kod Likovne akademije, grabila dugim koracima sve do klupe na Festina Lente mostu, gdje je sjedio on, u punom sjaju svoga bijesa i ogorčenosti na život, svijet, prelijepi sumrak, ljepotu sarajevske noći, mene. I grozno je bilo, još gore nego što sam zamislila, šamarao me uvredama, obarao na zemlju krivnjama, a onda me šutao konstatacijama da ništa ne vrijedim i da je sve, baš sve loše na svijetu produkt moga postojanja. Ja nisam rekla ništa, samo da je gotovo i zakletvu da od mene više neće čuti ni riječi. I otišla sam, odmahujući glavom da otjeram kovitlac crnih misli, trzajući ramenima da se oslobodim demona koji su me vukli unazad, hrvajući se sa silama protkanim od ljubavi i mržnje. Pregazila sam preko natpisa “Požuri polako” i pomislila kako je sve na ovom svijetu jedan veliki oksimoron. Pa i rađamo se plačući, a umiremo s osmijehom. Tek kad sam stigla do Skenderije i ugledala kuću u daljini, više se nisam mogla suzdržati: naslonila sam se na ogradu Eiffelovog mosta, i gorko zaplakala, više od olakšanja što ovo više nikad neću morati čuti, što se više nikad neću osjećati kao večeras, i što je ovo stvarno bio zadnji put, nego od tuge. Hučila je sarajevska noć, graja se polako utišavala, ljudi je bilo sve manje, dok su posljednji tramvaji lijeno kloparali, a ja sam plakala, jecala iz dna utrobe, povraćala osjećanja, dok sam gotovo mogla vidjeti kako se kamenje s mojih prsa kotrljalo i padalo u Miljacku, ostavljajući za sobom krugove u tamnoj vodi.
“Ako sve suze izađu, hoće li onda te oči prestati biti tužne?”, čula sam glas iza sebe “Kad bi ih sunce osvijetlilo, mislim da bi bile poput ćilibara”.
Okrenula sam se, i tamo iza, na istom mjestu, opet si stajao ti, kao snoviđenje, ili možda sjećanje, samo ovaj put ti u ruci nije bio bijeli šal, ne, on se oko mog vrata čvrsto stezao, označavajući konačnu kapitulaciju.
I dok pišem ove redove noćas, a riječi se same prekrasno slažu bez ikakvog truda, jedna na drugu, kao domine, pitam se zašto sam uopće i počela. Da li me na to ponukao sumrak, koji je večeras bio potpuno isti kao i te noći, ili možda želja da sebi objasnim kakva je savršena predstava ovaj život. Ili da i drugi saznaju, kako je postojao čovjek koji me te noći dva puta spasio: prvi put, kad sam u njegovoj ruci vidjela svoj šal od svile, bijel poput zastave za predaju, i odlučila da je tada zbilja bio pravi trenutak da se predam i odustanem od dugogodišnje borbe da svoju ljubav poklonim nekome ko ljubav ne zna ni primiti, a kamoli dati; i drugi put; dok je sjedio pored mene na klupi sve dok nije svanulo, u nacrnjoj noći i najblistavijem jutru moga života, gledajući kako istresam klikere svoje duše na sivi asfalt, i ubjeđujući me da ljepše boje stakla nikada nije vidio, iako su to bile samo krhotine. I da vjeruju da, tamo negdje na svijetu, postoji neko ko će ih spasiti na sve moguće načine na koje čovjek može biti spašen. Pa čak i od samoga sebe.