,,Sve ja to poštujem, jer više bilo je ubica nego ptica koje odlijeću ka sjeveru…
Ne lomite mi bagrenje, bez njih će me vjetrovi oduvati…pustite ih moraju mi čuvati
Jednu tajnu zlatnu kao dukati…,,
Ovo nije Tugovanka. Nije ni Đoletova pjesma. Priča je.
Drugačija i za nijansu vedrija. Poput razglednice koju dobiješ od onog ko te još juče grlio, i koji će opet doći za par dana ošamućen od sunca juga ili lepeta galeba nekog drugog grada, al ‘ eto, ako ne pošalje razglednicu kao da tamo nije ni bio. A Ti, kada je dobiješ, još na njoj osjećaš vrhove prstiju koji su zalijepili poštansku marku i između redova čitaš ,,tu sam, ne brini,, kao da su pripadanje i strepnja neka tajna telegrafska šifra koja je napravljena da odagna brigu i potvrdi voljenje.
Ova razglednica nema marke niti žiga, ima samo grozdove bagremovog cvijeta i nad njom još lebdi dobri duh francuskog vrtlara koji je čak do Argentarie dobacio opojne mirise svilenih cvjetića, i prokleo nas na snijeg u maju. Ali ne bilo kakav snijeg. I ne svakog maja, već samo onog posebnog u kojem se njegov duh nadvije nad naših sedam gora da nam uljepša horizonte, i da možda iz prikrajka poviri u dvorište One Rimljanke što ga je vodila na čudesne srebrene izvore.
Ovu razglednicu slikala sam jutros očima koje još umiju da vjeruju u radost što se vrati i na trenutke zaborave sjetu koja grad mi u stopu prati. Putujem busom do središta zemlje i razmišljam da nije baš svaka kora laka, nerazbuđenim pogledom prelazim lica saputnika rudara, tu četu Divnih Pospanih Ludaka što odranjaju prah iz najvećih dubina i najvećeg mraka kako bi ponekom zvjezdom obasjali noći i one djetinje oči što ih kod kuće čekaju.
I onda povika neko ,,kod nas u Srebrenici obijeli snijeg u maju,, i zasmija pospanu patuljastu raju. A šuma stvarno bijela, ne može divnoća u oči da stane, i nad bagremovim, jutros rano, u sred Srebrenice, postade smiješan miris Provanse. I sve se pomiješa u očima kad na grozdove sleti par lastavica kao dokaz da se bar neko vraća, to vas podsjeća razglednica…da joj fale lica.
Možda Njeno.
Možda Njegovo.
Možda Moje.
I ako poželiš da dođeš, učini to kad bagrem cvjeta, da vidiš mirisno svileno čudo na samom kraju svijeta.
Dođi i ostavi trag, ono što očima vidiš, ostaće Samo Tvoje.
Jer…slagali su te da ovdje samo Korov niče, ima još, ima svega. Dođi i budi svjedok čudima. Nacrtaj srcem razglednicu, zagrli srebrenu magiju, postani dio priče. Pređi most koji sve spaja, zakopaj suzu, izbriši sjetu, probaj da voliš i da oprostiš bar ovoga maja. Učini to zbog onih što više vida nemaju, i nemoj da ti bude žao. Zapamti jedno, Anđeli sve gledaju.
I ako pomisliš da je na kraju svijeta…ponekad možda sjetna, nemaš Ti pojma kakva je kad svilenim cvijetom procvjeta…
Scrlett