Kad mi nedostaje…kad zalutam u nesne…prizivam pjesme.
Da preživim sebe. Da nadživim kišnu noć. Za iskorak drugačija, u zakrpano da se obučem…da nastavim novi dan vireći u One Naše Sićušne Ali Dovoljne Pukotine da ono nešto malo sklizne…da se provuče, zaviri u neslućene predjele i da žmureći i pod vrhovima prstiju osjeti paperje dobro poznatih krila..koja su jedina istinski grlila svog jedinog sina…
…
Ne odričem se onih svilenih svitanja
Ni iz djetinjstva one bajke u kojoj su ljudi imali krila
Nisu me mukama mučila pitanja
Svi odgovori svijeta bili su u zagrljaju majke
Na tim rukama , kune se jedno dijete, spavala je svila
Ne odričem se onog proljeća razboljenog od mirisa i dragosti tvoje
Kao vila kad prođe pred pognutim cvjetovima
Ganuto prolaze godine, evo sustižu stoljeća
Zar da mi kaplja postaneš najdraže, najdraže moje
I gdje god bila, javi se Mila
Tražim te u svim svim svjetovima koji postoje
Ne pristajem na to da te nema
I ko te Mila nebi čekao
kad si moj vječni nasmijani trag u vremenu
I da odeš ko ti je samo rekao dok se oluja bola sprema
Po ranjenom te srcu crta prstima
Ovaj Galeb što je s tobom krila stekao
I što, osim svile tvoje, ničeg drugog i ničeg težeg nema
u svom bremenu…