…Ima neki poseban šmek. Pa sada kako da ti kažem, ovako kada ga pogledaš umotanog u beli četvrtasti papir, izgleda sasvim obično. Za taj novac bi negde sigurno imao bolje serviranje. Pitarka obična skroz, so, brašno, voda, kvasac. Dok gledaš kako ga lomi i stavlja na limenu plotnu ispod koje tinja žar, kako se razliva, dobija boju, masu… Majke mi špatulom ga okrene da se ispeče sa druge strane. Ruke mu izgledaju prljavo, otekle, nekad sa jasnim svežim ožiljcima od opekotina, koža zbarušena. Bela kecelja prljava, više siva nego bela, sa crnim obrisima od gara. Dok tako gledaš da ne poželiš da jedeš ali bi stajali strpljivo oko kioska, prepričavali sveže utiske, i smejali se. Nismo često ni primećivali sve to. Nismo obraćali pažnju. On bi pekao odjednom po šest sedam komada, samo prevrće čas na jednu, čas na drugu stranu, tap, tap. Vešt kao da je celog života samo to radio. Ili su Šiptari ili Turci, boljih od njih nemaš.
I dok mi ispriča Zajko na koga je naleteo gore na spratu, i kako se izvuko da ne napravi neku štetu a uvek je gužva, najveća petkom uveče i subotom. Dva dana za redom trešti, i oba dana dupke puno. Od petnaest do trideset pet godina, imaš utisak ceo grad je tu. Stepeništa puna, nemaš gde da sedneš i za šankom se stoji. Nasloniš se uz stubove ili se pleše, a u toku večeri padne bar jedna šutka. Pankeri bi tada debitovali u vojničkim cokulama i maskirnim košuljama. Vrištalo se i skakalo da su na ekstaziju a nisu, bili su samo na čistoj mladosti.
I meni se dešavalo da upadnem u šutku ali bi me dzentlmenski deportovali na mirniji deo kod stepenica ka spratu. Nije ni čudo što ogladnimo. I onda u povratku oko dva ujutru u proseku posle zatvaranja Rokoteke , čim stignemo do Tri šešira znalo se, tu se parkira i naručije samo čuješ kako neko iza tebe glasno kaže : “Majstore šest hamburgera sa jajetom “. I on onda počne da sprema, prvo stavi pljeskavice od junećeg, pa iseče lepinju, stavi je da se zagreje na plotnu , da uhvati malo koricu na okrajku . Od priloga stavi kečap, majonez, i kupus salatu, stavi i tanki kolut paradajza , posoli a ko voli doda malo ljute one domaće suve tucane paprike .
Onda svi tako kao Daltonovi polako koračamo i jedemo ulicom do prvih semafora. Uživamo u svakom zalogaju dok se taloži noć u nama . Talože se u nama ukusi, razgovori, akordi, koraci, zagrljaji, osećaji nemira i onih detinjskih ljubavi … Pronađe svaki osećaj i svaki doživljaj neko svoje mesto unutar kože gde se ne vidi, pritaji se i … Čeka… Da se vremenom dok pijemo prve jutarnje kafu posle dvadeset i više godina prisećamo … Da prelistavamo fotografije koje smo sami stvarali , one bez negativa koje se mogu videti samo u pogledima koji su se sretali u Roterdamu, Neoplanti, Rokoteci, Platou…