Kako da zaustavimo nasilje

… A onda bi uslijedili udarci. Nekad bi bio samo jedan ili dva kad bi bio bolje raspoložen, ali bilo je i onih dana kada bi na poslu imao malo više problema ili bi malo više popio. Tada bi se udarci nizali jedan za drugim u nedogled činilo joj se da nikada neće stati. Ovoje bio jedan od tih dana, već je nekoliko puta izgubila svijest dok je ležala na podu. Znala je da ovako više ne može, nije nikakvo rješenje da ostane u braku zbog djece. Nije dobro ni za njih da iz dana u dan gledaju šta joj se dešava, shvatila je da će se to odraziti i na njihovo odrastanje da bi jednoga dana i oni mogli voditi ovakav život smatrajući da tako treba, jer roditelji ih nisu znali naučiti drugačije. Dosta je bilo, od večeras će da bude drugačije. Nije ona razmišljala o stvarima nije ništa planirala da ponese, polako je ustala sa poda i krenula u policijsku stanicu.( skoro uobičajen scenario u porodicama sa višestrukim problemima)

Dalji slijed događaja zavisi i od raspoloženja dežurnog policajca. Po prijemu prijave za nasilje policajac je može vratiti kući u pokušaju da ih izmiri, iako bi to primirje trajalo samo dok je on tu prisutan. Može uhapsiti počinioca i predati dokaze tužilaštvu proces bi se završio obično novčanom kaznom zbog koje bi žena bila posebno maltretirana jer je ionako lošu novčanu situaciju dodatno ugrozila „svojim plakanjem“.

Pojedine žrtve nasilja imaju i vidne povrede takve osobe se obično pošalju u lokalne domove zdravlja, tu dolazi do novih problema.

Svi smo primijetili da je došlo neko drugačije vrijeme u kojem ne postoji saosjećanje osim prema samome sebi, uglavnom smatramo da smo kao jedinke centri univerzuma oko kojega treba da se okreće cijeli svijet.

Tako po dolasku u Dom zdravlja gospođa N. bez obzira na vidne povrede najvjerovatnije će biti upitana:

-Imate li zakazan pregled kod ljekara? Mogu li dobiti vašu zdravstvenu knjižicu? Znate li da se pregled bez knjižice plaća?

Svojim stavom i nepokazivanjem empatije dodatno maltretira žrtvu koja se nalazi u naizgled bezizlaznoj situaciji.

Naravno da postoje zakonski okviri u kojima su riješene i ovakve situacije pitanje je samo koliko je medicinsko osoblje upoznato sa njima i spremno da posavjetuje žrtvu.

U zavisnosti od hitnosti situacije žrtva se upućuje u Centar za socijalni rad.

Ne znam da li ste primijetili koliko je gospođa N. prepješačila do sada u velikom gradu to može biti i ozbiljnija kilometraža dodatno opterećenje za žrtvu. Osim ako jedan od dežurnih policajaca nije riješio da je odveze službenim automobilom.

U Centru za socijalni rad gospođa N. se upoznaje sa svojim pravima:

Imaš pravo da u skladu sa svojim potrebama i sposobnostima budeš informisan o svim podacima koji su značajni za utvrđivanje tvojih socijalnih potreba, kao i o tome kako te potrebe mogu biti zadovoljene. To znači da imaš pravo da vidiš sve spise u ustanovama socijalne zaštite koji su u vezi s tobom i tvojim slučajem — možeš da ih zahtijevaš i oni moraju da ti ih daju. Za mlađe od 15 godina, ovo pravo ima njihov zakonski zastupnik (roditelj, staratelj ili usvojitelj).

Ovo pravo mogu ti uskratiti samo ako je riječ o spisima koji se vode kao povjerljivi, a uvidom u njih mogla bi se osujetiti svrha postupka ili narušiti nečiji opravdani interes. Tako, na primer, porodični nasilnik ne može da vidi spise u kojima se pominje adresa na koju je sklonjena žrtva nasilja, iako se ti spisi odnose i na nasilnika. Preuzeto odavde

Nije važno šta je dovelo do početne situacije zašto je došlo do udaraca. Nebitno je da li istinski razlozi postoje ili ne nasilnik ih uvijek pronađe.  Nasilnik nije u fokusu ove priče već žrtva. Žrtva koja zbog sve ove birokratije, hodanja od vrata do vrata, nailaska na nerazumijevanje i saosjećanje, nedostatka informisanosti na kraju se opet uglavnom vrati nasilniku. Mali je broj onih koji potraže spas u jednoj od sigurnih kuća.  Problem je što sigurne kuće nisu istinski spas u takvim situacijama već samo prelazno rješenje, jer je boravak u njima ograničen. Malo osoba je upoznato sa činjenicom da u nekim slučajevima gradske vlasti plaćaju smještaj pojedinim žrtvama nasilja, kao i da pojedina preduzeća zapošljavaju žene žrtve nasilja u porodici.

Nevladin sektor čini svoje, edukuje žene o oblicima nasilja, njegovom sprečavanju, prevenciji i zaštiti žrtava ali ipak ne dopire do svih onih kojima je potrebna pomoć.

Sigurne kuće su dobro  prelazno rješenje, mada se prečesto pojave i oni koji ostanu rastrzani između prelaznog rješenja, narušenih porodičnih odnosa i nemogućnosti obezbjeđivanja sredstava za egzistenciju.

Vrste usluga koje se pružaju žrtvama nasilja u porodici u Sigurnoj kući/Skloništu;

• Psiho-socijalni tretman (individualna, grupno-edukativna, suportivna, rekreativna, radno-okupaciona terapija);
•  Pravna pomoć – kroz korištenje usluga Centra za besplatnu pravnu pomoć-FLD Sarajevo (korisnicama omogućeno dobijanje pravnih savjeta, izrade podnesaka i zastupanja na sudu)
•  Medicinska asistencija i rehabilitacija u suradnji sa našim poslovnim saradnicima: Domovi zdravlja, Zavod za hitnu medicinsku pomoć, Klinički centar univerziteta u Sarajevu;
• Terapijski rad sa partnerom/počiniteljem nasilja zajedno sa Službama socijalne zaštite Kantona Sarajevo u prostorijama Službe u porodici putem mobilnih posjeta ili kroz organizovanje Grupa samopomoći;
• Administrativno rješavanje slučajeva nasilja, kao i krivično procesuiranje predmeta nasilja u suradnji sa Službama socijalne zaštite
• Ekonomsko osamostaljivanje korisnica kroz ekonomsko osnaživanje kroz uključivanje korisnica u Centre za žene i druge NVO organizacije koje implementiraju programe ekonomske podrške žrtvama nasilja u porodici; preuzeto

Na teritoriji BiH postoji devet sigurnih kuća sa 173 raspoloživih mjesta. Na području Federacije BiH ima šest sigurnih kuća za smještaj žrtava nasilja u porodici. One djeluju u okviru nevladinih organizacija: Fondacija lokalne demokratije; Sarajevo, Medica, Zenica; Vive Žene, Tuzla; Žene sa Une, Bihać; Žena BiH, Mostar i Caritas, Mostar. U Republici Srpskoj djeluju tri sigurne kuće pri nevladinim organizacijama Budućnost, Modriča; Udružene žene, Banja Luka i Fondacija Lara, Bijeljina. Statistike pokazuju da je 70% korisnica nezaposleno i ekonomski ovisno od partnera, što je bio jedan od osnovnih uzroka ostajanja u zajednici sa njim. Najveći broj korisnica (38%) je u starosnoj dobi od 25 do 35 godina. Počinitelji porodičnog nasilja nisu samo partneri, postoje slučajevi gdje su počinitelji nasilja djeca (najčešće sin), kao i slučajeva nasilja od srodnika muža (braća i sestre, roditelji) koji žive u zajedničkom domaćinstvu sa žrtvom. preuzeto

Činjenica je da većina žrtava posebno žena želi po svaku cijenu sačuvati porodicu na okupu pri tome žrtvujući sebe, razlozi za to su različiti obično su to tradicionalna shvaćanja, straha za budućnost djece, nedostatka finansijskih sredstava za bilo kakav novi početak.

Bitno je postati svjestan da svaka osoba ima osnovna ljudska prava, ali ne i priliku da ih iskoristi.

Postoje prava koja su nam još od davnina data od strane Hrista, Alaha ili koga već…pisana u Bibliji, Kuranu, Jevanđelju.

Postoje i zakoni koji su uglavnom usklađeni sa evropskim zakonima i konvencijama.

Pravo na život, zaposlenje,školovanje, zdravstvenu zaštitu… sve je to zakonom lijepo objašnjeno i jasno izdefinisano, ali u BiH nema svaka djevojčica ili žena jednake mogućnosti.

Nasilje nad ženama definirano je u skladu sa Konvencijom o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici Vijeća Evrope kao kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije nad ženama,  a predstavlja sva djela rodno zasnovanog nasilja koja dovode  ili mogu dovesti do: fizičke, seksualne, psihičke, odnosno finansijske povrede ili patnje za žene, obuhvaćajući i prijetnje takvim djelima, prinudu ili proizvoljno lišavanje slobode, bilo u javnosti bilo u privatnom životu. U skladu sa istom konvencijom, nasilje u porodici definirano je kao

“svako djelo fizičkog, seksualnog, psihičkog, odnosno ekonomskog nasilja do kojeg dolazi u okviru porodice ili domaćinstva, odnosno između bivših ili sadašnjih supružnika ili partnera, nezavisno od toga da li učinilac dijeli ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom (Vijeće Evrope, Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, Istanbul, 11. maj 2011. godine).”

 Nemamo svi jednake životne uslove niti smo podjednako osviješteni o oblicima nasilja. U velikom broju porodica bez obzira na to što je i žena zaposlena ona nema uvijek pravo da odlučuje o trošenju novca, nema pravo odlučivati o školovanju djece. Odlazak kod ljekara zbog zdravstvenih problema obično odgađaju za sutra dok to ne postane “malo sutra”.

Sasvim je normalno da žena bude manje plaćena od muškaraca iako obavljaju istu vrstu posla i imaju identična zaduženja, normalno je ali ne treba tako da bude. Uz manju platu normalno je da tu istu ženu s vremena na vrijeme kolega onako u prolazu pljesne po dup***, jer može mu se, prečesto se dešava ali ne bi trebalo. Normalno je i da te iste žene trpe dvosmislene šale na svoj račun nadajući se u sebi da ipak nije riječ o njima već o nekim drugim ženama, jel’ neko od vas stvarno misli da je smiješno biti predmet podsmijeha iz dana u dan bez ikakvog ozbiljnog  razloga??? Normalno je i da ti se kolega obrati sa srce, mala, ribo, cico, mico… dok pri tom od vas zahtijeva uvažavanje.

Sve je to danas normalno iako je evolucijom trebalo biti bar jedan vijek iza nas.

Da ne bi bilo zabune postoji razlika u bračnoj zajednici između  dogovoriti se šta su to zajednički prioriteti i dati platu nekome na raspolaganje.

Postoji razlika između vođenja ljubavi u kojem oba partnera učestvuju dobrovoljno sa podjednakim uživanjem, i kada je samo jedan od partnera zainteresovan za se** dok ovaj drugi obično žena pristaje na to da ne bi slušala prebacivanja i kritike koje bi se nastavile unedogled, ili da bi izbjegla batine.

Borba za ravnopravnost donijela nam je i činjenicu da u pojedinim dijelovima naše zemlje žena dođe u situaciju da je zahvalna zato što joj se eto „dopusti da iscjepa drva, ili uzore njivu“ jer u nekim sredinama ravnopravnost počinje i završi se na podjeli muško-ženskih poslova. Ta linija muške odbrane prva pada i obično je na štetu žene.

Prema studiji o rasprostranjenosti nasilja nad ženama iz 2013. godine, svaka druga žena u BiH je nakon 15. godine iskusila neki oblik nasilja. Nasilje je sveprisutan problem koji pogađa sve populacione skupine u BiH, a društvene norme su generator nasilja. Podatak da među mladima egzistiraju stavovi da je žena koja je seksualno zlostavljana kriva jer stilom oblačenja izaziva nasilje i da to smatra gotovo 80% mladića na različitim lokacijama je poražavajuća, kao i podatak da prebacivanje krivice na žrtvu ohrabruje nasilje i opravdava ga kao „zasluženu kaznu”.

Novi trendovi donijeli su i nove modne navike, ali neka mi neko objasni kako to oblačenje zaziva nasilje?

Neko pametan je davno rekao o ukusima se ne raspravlja.

Ako već stil oblačenja izaziva nasilje zašto onda stilisti preporučuju takvo oblačenje?

Fizičko  a ni psihičko nasilje nije rezervisano samo za bračne zajednice, prisutno je i u vezama mladih osoba koje ne žive zajedno.

Svi znamo svjedoci smo da žene žrtve nasilja postoje, to što one uglavnom ćute ne znači da su nevidljive.

Činjenica je da će muškarci na oskudno odjevene žene gledati kao na promiskuitetne osobe lakog morala, i da će žena ustati protiv takvih žena i optužiti ih za “provociranje nasilnog ponašanja”,ali niko ne pominje činjenicu da su nam savremeni načini života, mediji, modni trendovi nametnuli takve standarde kao norme ponašanja.

Država neće a i ne može mnogo uticati na modu i načine oblačenja, ali može pojedine zakone početi da sprovodi.

“Procesuiranje slučajeva nasilja u porodici i efikasna zaštita žrtava, te odgovarajuće kažnjavanje počinioca su ključni za okončanje nasilja u porodici, te smo svjesni da u ovom smislu još uvijek nije postignut zadovoljavajući stepen stvarne zaštite svih žrtava nasilja. Postoje različiti razlozi i gledanje na ovakvu situaciju, i smatramo nezahvalnim donositi bilo kakav sud o postupanju pravosudnih organa. Ono što je važno ipak reći ovim povodom je da će napredak biti ostvaren onda kada se djela nasilja u porodici budu tretirala i imala istu težinu kao i sva druga krivična ili prekršajna djela. Zaštita članova porodice od nasilja treba da postane društvena vrijednost koja će u svijesti svih, a naročito onih koji primjenjuju zakone biti jedan od ključnih prioriteta. Prema sadašnjem stanju stvari, to očigledno nije slučaj i nasilje u društvu uopšte, pa tako i nasilje u porodici postaje na neki način “društveno prihvatljivo”. Glavna prepreka je naša svijest i sistem poremećenih vrijednosti”, smatra Krunićeva, direktorica Gender centra RS.

AKO STE ŽRTVA NASILJA U PORODICI, URADITE SLJEDEĆE:

– prijavite nasilje policiji na broj 122 i zatražite zaštitu od policije

– prijavite nasilje na besplatan SOS telefon 1265, koji radi 24 sata

– zatražite pomoć od Centra za socijalni rad u vašoj općini

– ako vam je zdravlje narušeno ili ste povrijeđeni, zatražite pomoć zdravstvene ustanove

– obratite se nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava       

Zajednica se prema žrtvama obično ponaša na različite načine od ignorisanja same činjenice da gospođe N. postoje,  do okrivljivanja njih zbog svega što im se desilo. Kako zajednica tako i službenici u institucijama različito reaguju,  postoje oni koji su tu spremni da pomognu na sve moguće načine kako savjetima tako i novčano. 

Postoje i oni koji će takve slučajeve samo  arhivirati, a jednom kada kod njih postanete slučaj to je onda teško prestati biti. Oni su tu da vam pomognu pred svake izbore zahtijevajući od svake gospođa N. da izađe u javnost sa nima se fotografiše da pričaju o pomoći koju su dobile promovišu njih i političke stranke u kojima su. Ima i onih koji se sjete gospođa N. prilikom pisanja izvještaja, prikupljanja statističkih podataka, pisanja protokola. Tada gospođe N nemaju više svoje ime imaju samo broj pod kojim su zavedene, uglavnom su poznate kao slučaj taj i taj.

Nasilje ne možemo a i ne smijemo ograničiti samo na „nasilje nad ženama“ tj. ono koje se dešava u krugu porodice ili na radnom mjestu iako statistički podatci govore da je to veći izvor opasnosti nego šira zajednica. Vidan je i porast  vršnjačkog nasilja, a postoje i pojedinačni slučajevi pedofilije.  Kontrola i manipulacija su česti uzročnici nasilja među partnerima. U bilo kojoj zajednici bračnoj ili vanbračnoj kao i u vezama mladih nije normalno da te partner odvaja od mogućih  ili dotadašnjih prijatelja. Nije normalno da ti partner bira prijateljice po nekim svojim standardima. Nije normalno ni da ti bilo ko ograničava kretanje i drži te u zagrljaju čvrsto polako te gušeći. Nije normalno ali i to se dešava.

Muž ubio suprugu, svekar ranio snahu, mladić pretukao ili izmasakrirao bivšu djevojku. Ubijene žene, djevojke djeca. Svi iz okoline su znali ali i ćutali nisu očekivali da će se ovako završiti. Policija je započela istragu, krivac uhapšen ili se brani sa slobode, mediji dobili novu temu samim tim povećali svoju čitanost. Žrtve nema.

Okružni sud u Doboju odredio je jednomjesečni pritvor muškarcu S. M. iz Dervente koji je osumnjičen da je počinio krivično djelo polnog nasilja nad djetetom.Dervenćani pitajući se ima li tome kraja i upozoravaju da je ovo samo jedan od mnogobrojnih slučajeva seksualnog nasilja u njihovoj Opštini. U selu Gornja Lupljanica pravosnažnom presudom otac monstrum Z. Đ. osuđen je na pet godina zbog silovanja kćerke, a njegov stariji sin G. Đ. na tri godine zbog silovanja sestre. Zlosrećna 15-godišnja djevojčica rodila je muško dijete, a da slučaj bude još gori istragom je utvrđeno da je otac novorođenčeta njen drugi, maloljetni brat Z. Đ. Novi. ba

“Mi još uvijek živimo u društvu koje smatra da se ne treba miješati u ono što se dešava u tuđa četiri zida, te društvu koje ženu još uvijek doživljava kao osobu u porodici koja treba da trpi i ćuti, te da je sramota preuzeti bilo kakve mjere. Smatra se da je očuvanje porodične grupe osnovna uloga žene, bez obzira na patologiju koja se dešava unutar nje. Spora i neefikasna krivičnopravna zaštita jedan je od faktora koji utiče da se nasilje u porodici ne prijavljuje, jer žrtva ne vjeruje u adekvatno i pravovremeno kažnjavanje počinioca” Gorica Vujinović, socijalna radnica u Sigurnoj kući u Banjaluci

Uloga medija u slučajevima nasilja je uglavnom ograničena na senzacionalistički  i informativni dio.

Analiza je pokazala da su češće prisutni kraći članci o konkretnim slučajevimanasilja nad ženama nego članci koji se tematski vežu za pojam nasilja nad ženama. Mediji ne pokreću teme o nasilju nad ženama nego izvještavaju o njima u kratkimvijestima onda kada dobiju informacije od izvora, što su najčešće policijski izvori ili nevladine organizacije. Fotografije koje se koriste za ilustraciju članaka većinom ne prikazuju krvave detalje i nisu neetične, ali uz svaki peti tekst je objavljena i jasna fotografija lica aktera priče, bilo da je to žena koja je pretrpjela nasilje, počinilac ili aktivista u toj oblasti. Tematski je najzastupljenije fizičko nasilje, što je vidljivo u gotovo polovini članaka obuhvaćenih analizom. Dok jeu fizičko i seksualno nasilje nad ženama zastupljeno u novinskim člancima i prepoznato kao problem, gotovo da i nema tekstova o drugim oblicima nasilja. Glavni akteri priča o nasilju nad ženama su većinom izvršioci nasilja, zatim po zastupljenosti slijede eksperti, pa onda osobe nad kojima je počinjeno nasilje. Glas žena koje su preživjele nasilje skoro pa i da se ne čuje.

 Neravnopravnost spolova je i uzrok i posljedica nasilja nad ženama, te je kao takvu potrebno posebno adresirati. Ovaj kompleksni društveni problem proističe prvenstveno iz tradicionalnih rodnih nejednakosti, nejednakih šansi za muškarce i žene u obrazovnim, poslovnim i drugim sferama života, patrijarhalnog poimanja uloge žene u porodici i društvu, te diskriminatornih politika i praksi. Potrebno je, međutim, posebno naglasiti da Konvencije insistira na nizu nediskriminirajućih osnova za prevenciju nasilja, zaštitu žrtava od nasilja, te kažnjavanje počinilaca, uključujući spol, rod, rasu, boju kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili neko drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovinu, rođenje, seksualno opredjeljenje, rodni identitet, uzrast, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje, status migranta ili izbjeglice, ili neki drugi status.

  Osiguranje suštinske ravnopravnosti spolova i ukidanje diskriminacije nad ženama po svim osnovama je drugi ključni princip ove Strategije.

1. Osigurati sveobuhvatnu, djelotvornu i inkluzivnu prevenciju nasilja nad ženama i nasilja u porodici

 2. Uspostaviti multidisciplinarni i koordiniran sistem zaštite žrtava nasilja nad ženama i  nasilja u porodici u skladu sa Konvencijom Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici

3. Unaprijediti pretpostavke za kažnjavanje počinilaca nasilja nad ženama i nasilja u porodici i osigurati pristup pravdi žrtvama

4. Unaprijediti okvir za kreiranje i praćenje provedbe integrisanih i rodnoosjetljivih politika za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici

(OKVIRNA STRATEGIJA ZA PROVEDBU

KONVENCIJE O PREVENCIJI I BORBI PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA I NASILJA U PORODICI

U BOSNI I HERCEGOVINI ZA PERIOD 2014 – 2018)

Stručnjaci napominju kako se djeca često boje prijaviti zlostavljanje, pa čak često nisu niti svjesni toga da se nad njima vrše zlostavljanja, jer im je to predočeno kao nešto ‘normalno’.

Institucije kojima se može prijaviti nasilje su:

Škola

 Policija

 CSR

Zdravstvene ustanove 

Kancelarija ombudsmana

Nadležna tužilaštva

 Na prevenciji nasilja rade uglavnom nevladine organizacije i centri za socijalni rad. Nekoliko organizacija je u školama u cijeloj BiH imalo radionice na teme: Prevencija rodno zasnovanog nasilja u školama, protiv djevojčica, učešće, prepoznavanje, edukacija, dobrovoljnost, jednakost, potreba, povjerenje…

U skladu sa tim preduzete su određene mjere

1. 1.   Mjere na nivou Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta
2. 2.   Mjere na nivou škole
3. 3.   Mjere na nivou razreda
4. 4.   Mjere na individualnom nivou
5. 5.   Mjere na nivou nevladinih organizacija

Morate priznati ništa se ne može podrazumijevati niti prevencija nasilja  može krenuti ako računamo samo na pretpostavke.

Pa opet kako da jedna djevojčica  ili dijete zna da neke stvari ne treba da joj se dešavaju? Kako da zna da je bilo šta pogrešno, ako dolazi od roditelja, učitelje, drugara iz škole? Kome može da se obrati nastavniku? Komšijama koji se prave da ništa ne vide?

Kako djeca mogu znati šta je rodna ravnopravnost ako iz dana u dan gledaju roditelje kako zajedno ustaju otac čita novine dok majka kuva kavu, sprema doručak, zajedno idu na posao po povratku kući otac malo prilegne dok majka napravi ručak, pa poslije ručka malo odspava pritom sugerišući supruzi da ne pravi buku dok pere sudove da ga slučajno ne probudi. U takvim porodicama uloga žene je jasno izdefinisana iako je prilično diskriminišuća, ali djeci će se takvo ponašanje učiniti normalnim.  Djeca se prvo moraju ispitati koliko su uopšte upoznata sa oblicima nasilja, a tek poslije upoznati sa načinima prevencije nasilja.

Djecu treba  učiti  konstruktivnom rješavanju probleme na koje nailaze, te da na scene nasilja reaguju tako što će ih prijavljivati odraslim osobama.

Svaki odrasli pojedinac u zajednici treba da, na scenu nasilja kojoj prisustvuje, odreaguje tako što će je prekinuti, sam ili uz pomoć odraslih koji su se tu zatekli, i o tome  obavijesti policiju. Prijavljivanja nasilja je zakonska obaveza. Onaj ko zna za nasilje, a o tome ne obavijesti nadležne institucije, i sam je odgovoran za to nasilje.

Nasilje ne trebamo pasivno posmatrati, jer tako dajemo do znanja da ga podržavamo.

Odrasli djeci trebaju da budu pozitivan primjer, te da se ne ponašaju nasilno. Tako možemo preventivno da djelujemo, jer djeca nasilje uče od odraslih.

Djeca treba da odrastaju u mirnoj i sigurnoj zajednici, zajednici koja nije tolerantna prema nasilju.

Savjet za djecu žrtve nasilja:

Reci NE! VRIŠTI! IDI! PRIČAJ!

Zakonski okviri postoje, niti jedna situacija nije bezizlazna. Drage moje sunarodnice neke stvari niko osim vas neće započeti. Vi ste te koje morate poželjeti promjenu, i vi morate načiniti prvi korak da bi je napravile.

Djeco čitajte upoznajte se sa vašim pravima, ne dajte nikome da uprlja vaše djetinjstvo.

Muškarcima mogu da poručim samo „Čuvajte vaše porodice, čuvajte vaše supruge , one su nježna bića. Sjetite se zbog vas su napustile svoju porodicu zbog vas su bile spremne da potpuno promijene svoj život i svoje navike. Nije to bilo valjda uzalud tada ste vi bili cijeli njihov život. Ne dopustite da ta ljubav nestane i da ono što ostane da vas veže bude samo strah.

https://brlogingblog.wordpress.com/home/