Bosna i Hercegovina je stjecište raznih civilizacijskih uticaja koji su je, neporecivo, oblikovali ovakvom kakvu je mi danas poznajemo. Tu su odomaćeni turcizmi, germanizmi, rusizmi, česme, ćilimi i pruge, mnogo toga što smo dobili u amanet za što smo plaćali krvavim porezima, neselektivnim prihvatanjem običaja, kulture i zakona, prirodnim resursima kojim raspolažemo, porijeklom i zaboravom. Mnogo smo toga pomirdbeno prihvatili i uobličili u jedinstveni habitus, svojstven samo građaninu ove zemlje, doduše poprilično otupjelom i bezglavom, izgubljenom na peronima Berlina, Beča, Istanbula, Londona, oznojenog na skeli evropske zgrade, koja se vjekovima gradi, modrog od biča faraona koji brigom za vlastiti vječni život šire svoje ovlasti, uvećavaju svoju dominaciju.
Nemojmo se varati da smo se nekada pitali. Nekada smo u to mogli vjerovati bar malo, dok su nam djedovi probijali tunele, gradili pruge na zgarištu i pored nebrojenih međusobnih žrtava. Obojeni u boju prolivene krvi palih rekli su svima : dovoljni smo sami sebi! Tada nismo dozvolili sebi da nam Britanac ili Njemac postavlja uslove, crta karte ili pogrdno koristi izraz „balkanac“, izlazi sa zahtevom za multikulturalnost iako smo im primjer iz kojeg trebaju učiti. Samo kada bi se dupeta polubogova mogla oprati sama, i cijevi se same variti.
Teško zajaziva otoka, previše smo jeftini a živimo skupo – problem očevidan. Kako to predstaviti slijepom ;
Za 20 maraka ostaješ bez par hiljada, bez posla, na ulici…
Doktore i policajce smo navikli na mito, to je već postao obrazac
U rodoljublje se i dalje kune bivša koalicija iz 90ih HDZ-SDA-SDS
Svojoj djeci govorimo : IDITE ODAVDJE
Sebe častimo pogrdnim nazivima dok se divimo ograđenom raju, za koji su krvarili, i dalje krvare svi „primitivni“
Vjerske objekte gradimo u mermeru dok nam škole prokišnjavaju
Gradimo ceste na kojim ne možemo isplaćati putarine
Imamo vlada više nego gradova, rashoda više nego prihoda, političara i pravnika više nego komunalaca
One koji su imali petlju nešto da kažu gledamo u Zagrebu, Beogradu, i u raznim evropskim i svjetskim gradovima…
Govori nam se o suživotu a zajedno živimo vjekovima, zajedno na stranim granicama koje su nam predstavljene kao naše vlastite. Sada brinemo za dignitet jer smo zaboravili na dostojanstvo ! Odavdje se odlazilo i prije, pa se vraćalo. Podizala se kuća u rodnom selu, u gradu, gdje se odrastalo, pa su se zajedno gradili mjesni domovi („čitaonice“), ceste, mostovi, rasvjeta. Od svakog je bio dovoljan po dio za ono što im je svima bilo potrebno. Sada ograde spuštamo na ulice, parkiramo pred ulazima, zaključavamo haustore da se koji pijanac ne bi zagrijao na stepeništu. Ne treba nam kamera, alarm, niti čuvar zgrade kada imamo komšije…
Ko nam je kriv?- niko do mi sami, naročito mi mladi (koji se povlačimo, odlazimo, ne vidimo, ne čujemo, ne glasamo, ne čitamo,…). brojni problemi se navode kao uzročnici ove naše turobne bezizlaznosti, među kojima, u zadnje vrijeme, i predstavnička demokratija. Sada bi odlučivali direktno, kao što su i direktno izabrali sebi na štetu. Birali su penzioneri, koji su urušili socijalizam istovremeno u istoj fazi ostajući, omladinci sa stranačkim karticama, plaćenici i neglasači.
Šta biramo?- predstavnika koji zastupa naše interese. Šta kada predstavnik ne ispuni svoju riječ?- poziva se na odgovornost, više ne posjeduje kredibilitet. Šta se nameće kao izgledno?- realna obećanja, racionalna vizija, raskid sa velikim pričama.
O karakteru obećanja odlučujemo mi, glasači. Trebalo bi pomisliti na to da se povjerenje treba opravdati, no, eto, naša vjera je slijepa, naš vidik sužen. Zla li vam Boga u koga se kunete, kada vam je on izgovor za nemišljanje i neaktivnost.
Odlučimo kada dođe vrijeme da li se bar malo poštu