Referendum koji je održan u Kataloniji, ili nije, u zavisnosti kome u Španiji i drugdje postavite to pitanje, mogao bi pokrenuti procese koji bi bez ikakve sumnje mogli destruktivno djelovati prvenstveno na veliku većinu demokratski uređenih zemalja ali i na čitav svjetski poredak i trenutne odnose moći.
Ono što ovaj referendum čini ekstremno opasnim nije samo činjenica da je on neustavan i protivzakonit, već što je kao takav, ipak, organizovan i sproveden u zemlji sa najvećim demokratskim standardima čiji je ustav u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija, i na kraju u zemlji koja dio Evropske Unije za koju vrijede isti atributi. Po prvi put dakle, vladavina zakona ignorisana je upravo tamo gdje je nastala, gdje je i najjača. Desilo se ono za šta se smatralo da nije moguće da se desi, i nema garancija da nećemo biti svjedoci domino efekta po sistemu “kad je njima prošlo, zašto i nama ne bi”.
Jer danas, od SAD-a preko Evropske Unije i svake njene članice, do Ruske Federacije, Australije…a o svakoj balkanskoj državi ponaosob da i ne govorimo, zasigurno ima nemali broj ljudi koji su čekali jedan ovakav momenat da pokrenu talase “nezadovoljstva” ekonomskim, političkim, kulturnim i inim statusima pripadajuđeg građanstva na određenom dijelu država ili saveza, pozivajući se na istoriju, “faktička stanja”, raspoloženje, primjere drugih itd., istovremeno, obećavajući nacionalno uzdizanje do neslućenih visina i neviđeno blagostanje i napredak svojim sljedbenicima čim se, eto, riješe jarma države ili zajednice čiji su dio. Naravno, niko ne može osporiti da nejednakosti, stvarnih problema i opravdanog nezadovoljstva statusima postoje, ali nasrtaji na ustavne poretke i vladavinu zakona nisu put za rješavanje problema, već uvijek i bez izuzetka put u haos i nasilje u kojem upravo oni koji su inicirali tako nešto postaju vlasnici života onih kojima su obećali “bolje sutra”.
Referenduma za izdvajanje iz matičnih zajednica bilo je i ranije, ali oni nisu, niti su mogli izazvati negativne posljedice po svjetske demokratske poretke, njihovu stabilnost i sigurnost. Naprotiv oni su bili praznici demokratije. Tako od referenduma i njihovih rezultata u kanadskom Quebecu 1980 i 1995, izražavanja volje građana u republikama bivše Jugoslavije pa sve do Brexita, demokratski svijet nije strepio na način na koji strepi od katalonskog, jer su pomenuti referundumi bili u skladu sa ustavima država ili potpisanim sporazumima.
Na kraju, u 21. vijeku, podržavati secesije, “buđenja nacionalne svijesti” koje je ljudski rod prošao još prije nego je znao za sijalicu, u pravilu znači podržavati retrogradne procese, podržavati partikularne interese pojedinaca koji imaju moć, znanje i resurse da pobude u svjetini emocije koje spriječavaju racionalno razmišljanje. Nakon što se lavina pokrene i pređe linija iza koje nema povratka, stvari dalje idu po inerciji, same od sebe. Zato fizičko nasilje ne može i ne smije biti odgovor na pravno nasilje. Jedini ispravan odgovor demokratskog svijeta koji će obesmisliti ovakve avanture mora bit jasna i nedvosmislena poruka da se problemi moraju rješavati unutar pravnog sistema demokratskih zemalja, isti poštovati i mijenjati u skladu sa procedurama, te da ni jedan drugi pristup neće biti prepoznat niti priznat. U protivnom, u bliskoj budućnosti, moglo bi se destiti da takve poruke neće više imati ko poslati.