Kad je onaj mali čika, tamo negdje, u nekoj Indiji, dok se krvnički borio za svakojaka prava izjavio : „Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu“ jesmo li se stresli svi ili smo mu onako alapački okrenuli glavu?
Svašta smo nešto. Tu smo negdje na granici, na onoj granici između „evo sad ću“ – ne mogu sad, kad diplomiram, nađem posao, kad država stane na noge, samo da otplatim kredit, hajde bolan vidi šta ljudi mijenja gdje ću sad i ja, samo da se psihički spremim…“
Možemo li uopšte ikad biti spremni da nešto mijenjamo?
Imamo li mi dovoljno mangupluka u sebi da promijenimo sebe, ali bez da se eufemiziramo?
Stane nam dah. Stane svaki put kad dođemo u tango sa Sobom i Sobom.
Lako ćemo za svijet, šta ćemo sa sobom..
Da se razumijemo jednu stvar: nema nikakvog globalnog mijenjanja sijalice, kamoli svijeta bez onog prvobitnog mijenjanja sebe.
Kad pogledamo sve ljude iz historije svemira svaka od tih osoba je svoju promjenu u svijetu počela od Sebe. U svakom govoru tih ljudi, samo ako pažljivo poslušate, negdje ćete tiho, najtiše čuti: „Ja sam bio na dnu. Ako mogu podići sebe, mogu i druge“.
Steve Jobs, J.K Rowling, Princeza Diana, Malala, Chopra, Rhonda Byrne, svi su počeli sa dna.
Svi su počeli sa onog najmračnije kruga pakla, kojeg ni Dante nije vidio.
Ako se postavimo u to da smo svi ponaosob krugovi blješteće svemirske prašine u svom najidealnijem obliku, ako svi izgledamo potpuno isto, ne bi li onda bilo potpuno razumljivo da se nađemo na putu gdje se mijenja svijet? Da se nađemo na pola puta i krenemo da okrećemo sve krugove svemira.
Sve što je proživio jedan čovjek-proživjelo je deset ljudi prije njega, i još deset poslije njega.
Svi smo aspekti jednog velikog bića, svi jednako lutamo i svi se jednako tražimo.
Ne postoji tamo Neko. Postoji Neko JA.
Ništa od ovog nisam napisala da bih vam pokazala kako sam pametna, niti da bi vam držala propovijed oko toga kako bi trebali misliti. Svi imamo dovoljno inteligencije da se negdje cimnemo pa shvatimo da čekanje da neko drugi pomjeri onaj kamen sa ceste, koji nekog može koštati života, je potpuno suludno. Pomjerite jedan kamen sa ulice i spasite život-Mislim da ste upravo promijenili svijet.
A, nije vam trebala masa, nije vam trebala diploma, nije vam trebalo odobrenje.
Nisam ja ništa ni bolja ni pametnija od bilo koga drugog, možda sam samo malo hrabrija (?).
Možda vam nekad moja priča negdje odzvoni, pa čisto iz trika pokušate isto.
Onog momenta kad shvatite da ste preplavljeni sa milion i jednim osjećajem za koje uopšte niste ni znali da ih možete osjetiti, tad odlučite da je to To! Shvatite da iste sekunde morate krenuti i nemate pojma kuda idete, ali idete. Slušate : stani, nemoj sad, glupa si, to neće uspjeti, ne ide to tako, treba ti odobrenje s Marsa da se to pokrene – ali idete dalje!
Zamislite da imate zapušenje u uhu u kojem vam to pričaju, pa kako se pomjeraju tako se to zapušenje pomjera i ko za inat ne čujete. Kako staju ispred vas tako shvatate kako ne vidite na ono oko ispred kojeg vam staju.
To mi nije zdravo oko! Idi čovječe na lijevu stranu!
Stanu na lijevo i skontate da vam je ono desno zdravo!
I tako nastavite da idete dalje, da radite dalje, da pretrpite uvrede, da imate onog malog čovjeka u vama koji vas tapše da idete dalje. Zbog tog malog čovjeka koji me je tapšao oformila sam Udruženje za pomoć ljudima ‘1965’.
Danas to udruženje broji i više no očekivan broj ljudi koji se jednim klikom odazovu da promijene svijet jednoj bakici, jednom dječaku, jednoj porodici gdje vas klinci ne prestaju grliti jer ste im donijeli čokoladu.
Danas to udruženje bez ikakvih donacija, bez ikakvog početnog kapitala radi neviđenom brzinom i neviđenim adrenalinom.
Samo na tren zatvorite oči i stavite se u situaciju da te upravo oformili nešto, a u tom –nešto- je prazna crta i nemate pojma kako ćete, gdje ćete. I dok otvorite oči već su paketi spremni, već čokolade čekaju klince, dok jednom trepnete već vidite ta divna stvorenja kako je gegaju i nose pune kese. Tek na tren se okrenu da pitaju: „Gdje ono sad idemo,je li desno?“ i nastave da se gegaju dalje.
Onda ponovo zatvorite oči i kažete jedno džinovsko: Hvala svim Nebeskim čudima i svoj toj ljubavi koja se međusobno prepoznala i međusobno našla na pola puta, da promijene svijet.
Jesam li promijenila svijet? Mislim da nisam.
Jesam li promijenila sebe? Apsolutno.
Jesam li promijenila sebe jer sam vjerovala u sreću i u one najsitnije i najčistije dijelove homo sapiensa koje postoje? Definitivno.
Nisam ja promijenila svijet.
Ta divna stvorenja koja, gegajući se, nose pune kese su promijenila svijet.
A potrebno je tako malo.
Bez tužnih reklama, bez krika mase, bez uzaludnog trošenja energije na ono što nećemo.
Sa samo malo Ljubavi, malo Suosjećanja i malo pitanja Usudim li se?
Svojevremeno Majka Tereza je oštro zahtjevala da je se ne poziva na anti-prosvjede.
Na skupove gdje se glorifikuje Ljubav je dolazila bez poziva.
Svako bacanje energije na anti-stvara još anti.
Svako davanje energije na Ljubav daje još Ljubavi.
Puno puta sam radila bez financijske podrške.
Nikad nisam radila za džaba.
Na kraju dana pišite kao da se ne bojite kritike.
Na kraju dana dišite kao da se ne bojite kritike.
Na kraju dana dišite…
Potrebno je tako malo…i svijet je bolje mjesto.