Bio Kemo u Tarčinu. Nagledao se ljepote, tehnike i aparature. Svjedočio bolnoj istini, gledao, rukom brisao suze, a one ponovo nepozvane caklile se u uglu oka i on tako sav smušen, emocijom poderan, vidio sina i snahu mu, smješkao se i u sebi govorio: “Aferim na svemu.”
Nije ni primijetio kako brzo vrijeme ide, a i taj muslimanski jezik mu godio duši i sve bi da krene, da se odvoji od grupe, pa valja hanumi na oči, al’ nikako mu nije na ćejf. Tek nekad predveče, kad je umor savlado starog Kemu pohitio je kući. U po’ puta ga počelo kolomijesat; buka u stomaku. On se malo povije, pritisne stomak, ma jok! Ne popušta. Sve jačom žestinom ruči i burgija u stomaku, a on se sve boji čut’ će ko kad mu u stomaku, negdje duboko u stomačnoj duplji pri trtičnoj kosti pukne i klobukne. Nekako dobaulj'o do stana, latio se za šteku i s vrata zagalamio na Hanifu: “Hanuma, je li došla!?”
A ona mu iz dnevne doviknu da jest’.
U hodniku Kemo, navalio desnom nogom na lijevu nogavicu, jedva se izgobelja. Ušao; po’ sata ga nema.
Poslije pola sata izlazi iz hale i sav sretan othukuje, a gleda ga hanuma pa će ti ona njemu: “Šta je? Razrahatio se, jesi li?”
A on joj veli: “Šuti bona, sjetio sam se kako je bilo lijepo dok je Alija bio u zatvoru.”
E, tako nekako izgleda pocijepana svijest današnjeg Bošnjaka. Te se malo slavi pobjeda Osmanlija nad bosanskom vojskom, te se malo u kafani uz pivo raspravlja o čistoti Islama, a onda neko, onako pravo bude laf, pa ga se pohvali da je ko Tito.
Slavi se izborna pobjeda od 200 i nešto hiljada glasova, priželjkuje turski vakat, a mašta o Titovom obilju kličući babinom bradonjici.
Brojčanik stanovništva BiH pokazuje milion stanovnika manje u odnosu na vrijeme prije prvog metka ‘92. Oko 400.000 je nezaposlenih. Omladina pere švapske guze, jer domaće neće da cmaka.
Stigli su nam Arapi. Mora neko dopunit’ prazninu koja je ostala nakon odlaska BH građana.
Kemo se sutradan, kažu, u šetnji čudio novim običajima. Kazivao hanumi kad je stigao nakon obilaska grada, da više niko ne uzima abdest. Samo tejemmum.
Žedni su i gladni, nad kontejnerima gužva. A i doktori, kaj, moja Hanifa bježe. Ne zna se kud’ će koji. Lud vakat, a narod ko narod.
Veli joj poslije: “Deder bona, upali nam televizor da čujemo jesu li naši spriječili gradnju onog mosta u Hrvatskoj.”
Gleda dnevnik, šuti i misli se: “Onomad, u Titin vakat sam ja svoju Hanifu vodio na more. Sve otoke smo obišli.”
Iz misli ga prenu vijest da nema povećanja penzija. Pa ja, sve su anamo oni krivi. Valja u oktobru Hanifu povest’ pa da jopet glasamo. Zna se za koga. Ha ja!
Iz dana u dan sve nas je manje i sve nam je gore. Samo nek’ ne puca i dobro je.