Zovem se, tačnije, zvali su me…, nije ni bitno. Baš nije bitno. Rođen sam 1961.godine, završio školu, odslužio JNA, poslije par godina dobio sam posao u gigantu socijalističke, a Boga mi i evropske privrede, koji danas postoji koliko i ja. Sa 28 godina oženio sam se sa dugogodišnjom djevojkom, i ona je imala dobar i stabilan posao, znači plaćeno porođajno odsustvo bez straha od otkaza, nije bilo razloga za oklijevanje, pa smo nekih godinu i po nakon vjenčanja dobili sina. Bili smo presretni : nas troje, naša zemlja, naš grad, naši ljudi, siguran posao, dostojanstven život. Sva nacionalna i politička previranja nas nisu doticala, to su bile teme za neobrazovane, iskompleksirane, frustrirane i pokvarene. Mi takve nismo poznavali, barem su se vješto krili pred nama. Zbog toga smo i bili iznenađeni rezultatima izbora, ali obzirom da smo baš u vrijeme izbora dobili sina, lako je zaključiti koliko nas se i to ticalo. Ni sam ne znam kako, ali baš, i danas dan, u sljedećih godinu dana stvari su se radikalno promjenile. Slobo, Franjo, balvani u Kninu, Slovenija, Vukovar, sve to je valjda kod nas stvorilo realnu prijetnju našem malom raju. Ljudi oko nas, pod uticajem medija i nekih likova koji su se, kao zombiji, pojavili niodkuda ( ustvari, u najvećem broju su izvučeni iz podzemlja), su nas uspjeli ubijediti da onaj drugi narod želi da nas uništi, da naudi mom sinu, meni, mojoj porodici, mom narodu…Za poštenog čovjeka previše. Uzeo sam pušku, ubijeđen i riješen, da idem braniti sebe i svoj svijet, iz najčasnijih mogućih razloga, ne želeći da bilo kome nevinom načinim bilo kakvo zlo. Sa tim ubjeđenjem i ciljevima sam i poginuo, malo prije sinovog drugog rođendana. Stigao sam Bogu na istinu i on je, na moje beskrajno olakšanje, baš pokazao koliko je milostiv. Objasnio mi je da zna za moje dobre namjere i da zna da nisam znao o čemu se ustvari radi. Podsjetio me je da neznanje nije opravdanje za loše djelo, kao i gdje vodi put popločan dobrim namjerama, ali eto, ipak, odlučio je da mene i meni slične pošalje u raj. Takođe je rekao da ćemo, na žalost, mnogo propatiti zbog svojih grešaka, ali i da se radi o zemaljskim stvarima i da on sa tim nema ništa. Nisam znao na šta misli, nije me ni zanimalo, Bitno je bilo da idem u raj, ipak se radi o ugovoru na baš neodređeno vrijeme. Puno nas je ovakvih u raju, sa svih strana i svih nacija. Družimo se i razgovaramo često, pa smo zaključili da smo postali žrtve loše, često i zločinačke politike naših vođa, kojih u raju nema, kao ni onih zombija sa početka priče, koji su u rat krenuli da bi pljačkali, ubijali, rušili isl. Oni su završili na onom drugom i zasluženom mjestu, bez obzira što njih koji su poginuli i iste takve koji su preživjeli, političke vođe na zemlji često proglašavaju herojima. Bog je ipak potpuna suprotnost njima, bez obzira što se na njega tako često pozivaju i iza njega sakrivaju. Vidimo kakvo je stanje u BiH, naravno. Niko od nas nije poginuo za to što ste dobili. U suštini, mi smo željeli da sačuvamo ono što smo imali i da našoj djeci omogućimo to isto. Znači, kvalitetno obrazovanje i liječenje, sigurna država, siguran posao, dostojanstven život od vlastitog rada. Boli nas kad vidimo da naša djeca, koja sad imaju godina kao mi kad smo njih dobili, to nemaju. Valjda je to dio patnje na koju je Bog mislio kad sam ulazio u raj. Još je bolnije to što sadašnje vođe lažu našoj djeci da smo mi poginuli upravo da bi naša djeca imala ovo što imaju, odnosno nemaju. Ipak, postoji nešto najbolnije od svega, toliko bolno da često poželimo ponovo umrijeti samo da to ne vidimo, bolno toliko da to ni sam dragi Bog više nije mogao mirno gledati, pa mi je odobrio da se ovim putem obratim u ime svih meni sličnih. Većina nas poštenih, vrijednih i časnih ljudi, poginulih u prošlom ratu sada znamo da su nas zloupotrijebili Radovan, Alija, Franjo i njima slični. Mi nismo htjeli ginuti za njih, mi smo ginuli za bolji život naše djece, prije svega. Prošli petak, 04.08.2017.godine, opet smo gledali kako sin Alije Izetbegovića, praćem silnom svitom ratnih profitera i kriminalaca, postrojava našu djecu, a u rukama naše djece zastave nekih ratnih jedinica. Prošle godine, 14.05.2016., gledali smo kako Darko Mladić i Sonja Karadžić, uz silnu kamarilu ratnih profitera, pozivaju i našu djecu sa zastavama u rukama na odbranu Republike Srpske. U najkraćem, djeca onih koji su uništili naše živote, u pratnji onih koji su se obogatili zahvaljujući našoj nesreći, manipulišu sa našom djecom, slično kao što su njihovi roditelji sa nama. Djeco naša, mole vas vaši očevi, ne klanjajte se njima, ne nanosite nam bol. Budite ponosni na nas, sa razlogom, nemojte dozvoliti da svoju djecu ostavite na isti način na koji smo i mi vas. Ako hoćete da i mi budemo baš ponosni na vas, više nego što već jesmo, ako hoćete da pokažete da ste pravi patrioti, kao što smo i mi bili, sljedeći put, kad vam neko ponudi zastavu, omotajte njom jedan kraj motke na koji je postavljena, taj kraj uzmite u šake, a suprotni, jako i brzo spustite na leđa onog ko vam je dao. Po želji i potrebi ponovite to nekoliko puta. Možda vaš primjer budu slijedili i drugi, pa da konačno dobijete državu u kojoj će vladati pravo i pravda, državu kakvu smo željeli da imate. Tad naše žrtve, ipak, ne bi bile uzaludne i mogli bismo i mi naći svoj vječni mir. Budite nam, zdravi, živi, pametni i sretni. Znate već da vas beskrajno i evo zauvijek vole vaši očevi.