Učinila mi se tako lelujavo mala dok je kroz sivi hodnik bolnice pognuto koračala.
K'o dijete s licem žene.
Kao da je srasla s onim sivim zidovima na kojima su se silom smješkali nalijepljeni cvjetovi. Srca.
Da uljepšaju ona mjesta u kojima stanuje tuga.
I cvjetovi na naljepnicama kroz hodnike dječjih odjela valjda znaju da unaprijed gube bitku, poslanje, pa se utope u sivilo. Da postanu nevidljivi.
Učinila mi se tako mala. Nekako čudno savijena preko trbuha. Kao presječena. Utisnu mi se tako neke osobe u sjećanje. Nju cu pamtiti po načinu na koji prolazi hodnikom.
Pomirena i nevidljiva. Presječena. Životom.
Dječji odjel – neuropedijatrija. Klaićeva bolnica Zagreb. Mjesto gdje mnogi ostave život.
Onaj život koji su imali do tada. I krenu nekim nepoznatim putem, s tisuću pitanja na koja će teško dobiti odgovore. Mjesto gdje majke saznaju najgore istine.
Dok drščući čekaš dijegnozu djeteta iz bolničke kapelice dopiru zvukovi mise. Pjevana misa.
Povirila sam i tamo. Mislim da bi sve popove trebalo potjerati da vide ono sto sam vidjela. Radost života koju nebo šalje kroz smirene riječi svećenika. Radost života djece koja slave nebo. A nebo nije bilo baš naklonjeno njima.
Učinila mi se tako mala. Šutljiva. Da se nismo skoro sudarile u mraku vjerojatno bi ostale dva prolaznika bez riječi. Nasmijem se, pitam je kako je. Pogleda me onako tužno. Ma nije to ni tuga. To je pomireno lice straha.
Beba, reče mi, epilepsija. West sindrom.
Izgubljeni pogled. Do jučer je bila sretna majka zdrave bebe. Pita me što ce biti s njim za 20 godina.
Tisuću pitanja na koja dijelom znaš odgovore ali je pokušavaš zaštititi, jer znaš da čovjek nije brojka iz statistike predviđanja. Ukinula bi u tom trenu sve google tražilice u koje zuri dok savinuta sjedi. Sve tekstove o dijagnozama, porušila bih sve statistike. Samo da je zaštitim.
Epilepsija.
Većini koja nema dodir s tom dijegnozom epilepsija zvuči vrlo jednostavno. Malo trešnje tijela, malo pjene na usta, ‘ajd’ bogati prođe.
Čak sam čula vic: Epileptičar u discu – pjena party.
Moja prijateljica ima dijete s epilepsijom. Znate li što je epilepsija?
To vam je “party” najveceg straha kojeg čovjek, roditelj moze proživjeti.
A ja gledam ovu mršavu zenu i sipam riječi u koje ni sama ne vjerujem. Da je zaštitim od prvotnog šoka.
Naviknut će.
Neka sad preživi.
Ojača.
Sipam joj u mozak tisuću poluistina.
Da vrati nadu. Snagu.
Kad sam jednom pitala svoju prijateljicu kako izgleda epi napad kod njene kćerke, kako ga ona proživi kao majka rekla mi je: “To je takav šok, strah, sekunde postaju dani. Osjetiš čak i fizičku bol koju prolazi dijete. A možeš samo čekati da klizma proradi. Ako je dijete verbalno, bolje je i teže. Moli te da mu pomogneš a ti bi oderao noktima vlastitu kožu, samo da prođe”.
Mislim da je to definicija epilepsije.
Ono s čime se roditelji djece s epilepsijom bore u zemljama Balkana nije samo strah i svakodnevni trud. Kao i u svim sferama naše zdravstvo debelo kaska za onim u stranim zemljama. Pa roditelji masno nadoplaćuju lijekove. Na stranim tržištima postoji široki spektar lijekova koji daju dobre rezultate no mi smo siromašna zemlja.
S najbogatijim političarima.
Sa šačicom tajkuna koji žive na račun svih nasih nadoplata. A ti bi prodao kuću, ruku, nogu samo da pomogneš vlastitom djetetu. Nema cijene ta ljubav.
Da ljubav nema cijene uvjerilo me i jedno veliko iznenađenje. Osoblje neuropedijatrijskog odjela Klaićeve bolnice. Dok se na drugim mjestima ega prosipaju kao gljive na kiši, dok na drugim mjestima i spremačice istresaju svoj bijes na lakim metama za bol, majkama, te medicinske sestre, ti liječnici, oni su istinske majke toj djeci. Tim roditeljima. I njima trebaju majke.
Kako je samo lijepo, čak i u nevolji spoznati da postoje takvi ljudi kao sestra Slavica koja trči kroz hodnik sa kćerkom od moje prijateljice teškom 50 kg, dok je trese epileptički napad, kao da joj je vlastito dijete. Najveće iznenađenje, u svim mojim tekstovima, spoznajama su ti divni ljudi. Liječnici bez ega, a najveći stručnjaci. U borbi s najtežim dijagnozama, s nakaradnim zdravstvenim sustavom čije su i oni žrtve. Jedne velike zrake sunca sto se probijaju kroz sive zidove. Kao nebesko poslanje.
A ona….Učinila mi se tako lelujavo mala. Krhka. Nespremna za borbe koje je čekaju.
Ali se onda zapitam:
A koja je majka ikada bila spremna?
Sretno mala….
Napisala: Ljiljana Leona Zovko