Često u životu dopuštamo drugima da odlučuju o nama. Naš život počinje u određenom okruženju i određenim okolnostima. Te okolnosti su određene obrazovanjem roditelja, klasom, kulturom u kojoj smo rođeni itd. Kroz školu drugi nastavljaju da odlučuju o nama. Naša uloga je da učimo šta nam kažu, budemo mirni i slušamo učitelje_ice. I da ne postavljamo pitanja. U školi nas usmjeravaju na određena zanimanja i stvari kojima se trebamo baviti.
Kroz čitav život, ljudi nam govore ko treba da budemo, šta treba da radimo i kako treba da mislimo.
Na trenutke se zapitamo da li je to što radimo produkt naše vlastite želje ili smo mi ovakvi kakvi smo produkt društva oko nas. Da li nas je naše šire i uže društvo tako oblikovalo, da li su nas oblikovale i okolnosti?
I onda, sazrijevajući ako se nešto pobuni u nama, ako postanemo buntovni postavljat ćemo pitanja. Sistem i hijerarhija ne voli da se propituje, oni žele da stvari ostanu onakve kakve jesu i njihove uloge u njima. A s druge strane, mi ne želimo da nam se stvari nameću. Želimo postavljati pitanja, tražiti objašnjena, propitivati autoritet, želimo stvari raditi onako kako mi mislimo da je ispravno, a ne onako kako nam nameću. Želimo slobodu.
Kao što je rekao Meša Selimović “život je izbor, a ne sudbina, jer običan čovjek živi kako mora, a pravi čovjek živi kako hoće: život na koji se bez otpora pristaje to je bijedno tavorenje, a izabrani život je sloboda. Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem”.
Često nam se govori da treba da znamo svoje mjesto, direktno ili indirektno. Tako je u školi, gdje nas ne uče da propitujemo, na poslu. Tako je i na mjestima upravljanja. Od posla, lokalne, državne politike do globalnih dešavanja nam kažu da se ne može ništa promijeniti, da su stvari takve kakve jesu, da se svakome zna mjesto i “velikom” i “malom”. Ako pristanemo na to, mi odbacujemo svoju ljudsku samobitnost, mi odbacujemo svoje pravo da učestvujemo u kreiranju života zajednice. Ako pristanemo na to mi više nismo participanti u demokraciji, oni koji utiču na javne politike i politiku. Mi smo tada sljedbenici, sami smo se odrekli svoga značaja i prepustili drugima “onima koji to znaju” da odlučuju za nas. A kada drugi odlučuju, oni odlučuju gotovo uvijek u svom najboljem interesu i gotovo uvijek onako kako je u interesu krupnog kapitala. Demokracija zahtijeva učešće svih nas da bi funkcionirala u našem interesu. A da se na trenutak zapitamo, da li je neodgovorno prepustiti drugima da odlučuju o nama? Ja mislim da jeste.
Mi, kao pojedinci, kao posebna klasa, kao narod imamo svoj interes, koji često nije interes onih koji se nisu odrekli učešća u demokraciji. Mi imamo interes da imamo dobar, kvalitetan posao, da budemo dobro plaćeni, da imamo zaslužene godišnje odmore, da odemo u penziju i da ne brinemo hoćemo li imati šta jesti do kraja mjeseca. Interes nam je da imamo dobro školovanje, dobru i efikasnu zdravstvenu zaštitu. Imamo interes u svim onim pitanjima koja su nam bitna kako bismo živjeli kvalitetniji život. O ovim temama se gotovo nikad ne raspravlja u mainstream medijima i ovo nisu teme za političke debatne emisije niti teme kojima se bave političari.
Da bi se naš glas čuo, potrebno je da izađemo iz svojih nametnutih životnih uloga, da iz pozicije sljedbenika pređemo u poziciju participanta u odlučivanju.
Za kraj citirat ću Mešu još jednom: “Upravljači nisu potrebni, ni vladar, ni država, sve je to nasilje: Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu, obični ljudi, koji obavljaju svoje poslove i ne žele da vladaju drugima, a ne daju da iko vlada nad njima”.