Ima samo četrdest jednu godinu a već je uradio toliko toga u oblasti književnosti, da sada kada bi prestao pisati to ga ne bi umanjilo kao književnika jer on već ima svoja životna dela i veoma bogat opus. Njegovi romani Želiš li pogledati sunce u ponoć?, Jeste li kupili direktoru parkerice,Spojene vožnje, Vražji prolaz svakako zaslužuju nova izdanja, a njegovi eseji i kritički osvrti na književno stvaralaštvo kolega predstavljaju prave osvežavajuće lekovite sadržaje. Milan Zagorac je pisac koji književnost čuva, oplemenjuje i daje joj neke nove dimenzije. On je posvećen pisanoj reči, porodici i prijateljima, on je čovek koji je ostavio velike tragove, čovek koji ne staje i čovek koji će tek imati šta da pruži hrvatskoj čitalačkoj publici.
Olja : Milane prvenstveno ti veliko hvala na tome što si odvojio vremena za ovaj intervju, a potom bih željela da te pitam kako je krenulo s pisanjem, gdje je tvoj početak? Ti izgledaš kao netko tko se s napisanim romanom odmah rodio? Odaješ takav dojam jer ti jesi rođeni pisac, i vladaš tako vješto pisanim rečima. Kako si to prepoznao, i kako je sve to započelo u tvom životu s riječima?
Milan : Olivera, hvala na ovome pitanju, naime, upravo ove godine obilježavam punih 20 godina javnog književnog rada i to kao pisac, urednik, povremeni kritičar, predstavljač knjiga, pa čak i povremeni skoro-pa-stand-up-komičar na riječkim noćima velikog čitanja. Sve je to krenulo s Rivalom, naime, taj je časopis koncem 80ih i 90ih bio centralno mjesto riječke književnosti, ja sam bio nadobudan student koji je mislio da svojim pisanjem trebam, valjda, napraviti neko čudo, nešto novo, nezamislivo, no na kraju je sve ispalo puno prozaičnije i u skladu s realističnim očekivanjima. Naime, dogodio se život, sa svim svojim usponima i strmoglavim padovima, s dubokim poniranjima u iracionalno i trenucima koje bih mogao nazvati „dobro je, lijepo je“, naravno. Ništa ne ide bez toga, te su amplitude ono što nas određuje, sva su ta trvenja, sukobi, pobune, pa bile one i suptilne, gotovo nevidljive subverzije, uvijek nešto što te na neki način gradi istovremeno i kao čovjeka i kao pisca. Jedno bez drugoga ne ide: iskustvo, vježba, rad, ne samo književni, čitanje, i to ne samo književnih djela i još važnije, ne samo klasika već i manje poznatih autora lokalnog dosega. Imam sreću da lako čitam na više jezika (govoriti je druga stvar), pa su mi dostupna i djela na stranim jezicima, Internet mi je sve to još višestruko olakšao, mnogo toga sam naučio iz filma, posebno serija, i načina stvaranja dramskog zapleta kao i karakterizacije likova koja se razvija iz dijaloga i odnosa te vodi k akmeu. Ako me pitaš, bilježim li sve što pročitam ili pogledam, ne, ne bilježim, tu i tamo stavim neku crticu, rezu, oznaku, pa se godinama kasnije vraćam. Sve je to dio priče u nastanku. Biti pisac je samo po sebi priča u nastanku, kod koje bez dubokog poniranja u svoja najmračnija mjesta teško možete izroniti i reći eureka. Naravno, poanta je da izronite. Poanta je onaj motiv iz Mačka u čizmama gdje mačak ljudskim glasom kaže „nabavi ti meni čizme, da se pokažem ljudima“. Ima tu malo i ekshibicionizma. No, književnik se treba pokazati ljudima, nije on samo samozatajni hermafrodit koji postoji samo radi sebe. Mislim da su neki kritičari primijetili taj motiv „zaranjanja/izranjanja“ kao vrlo čest u mojim romanima, bilo stvarno ili simboličko, koje doseže do granice boli i rasprskavanja. Tu nadilazimo naše perceptivne inhibicije, sami u sebi otkrivamo cijeli jedan kozmos, shvaćamo da smo dio nečega većega i od grada i od zemlje i od cijele planete, da smo dio jedne velike univerzalne promjene koja teži tome da se, uz svu patnju koju nužno prolazi, osvijesti. Možda je to onaj Teilhard de Chardin moment, onaj u kojem shvaćamo da je evolucija hod čovjeka po rubu, na granici, ne bi li došao do „omega pointa“ ili nekog, nazovimo to tako, zlatnog doba.
No, vratimo se u stvarnost: da, puno pišem, moja je profesija pisanje i mislim, bez lažne skromnosti, da sam do danas napisao stotine i stotine tekstova, uglavnom objavljenih, u bezbroj stilova: od novinarskog do poezije. Mislim da se nisam nikad okušao u nekom književnoznanstvenom, no on me trenutno ni ne zanima. Čitateljima možda nije posebno važno, no ja potječem iz obitelji pučkih pripovjedača, moji su prapradjed i pradjed bili poznati pripovjedači pučkih facendi iz Komiže, moj rođak Tonko Božanić Pepe zvan Kalafot je čak i danas najslavniji komiški pjevač mediteranske poetike kojemu upravo izlazi nevjerojatno lijepa i raskošno opremljena poezija. S druge strane, po baki, potječem iz prastare loze kraljevičkih Polića (ne Janka Polića Kamova, on bi mi bio rođak tek u desetoj generaciji) koja je praktički sustvorila suvremenu hrvatsku književnost i novinarstvo. I dan danas poneka „kost“ te tri stoljeća stare priče u obliku pokoje fotografije, slike ili dokumenta izroni iz naslaga današnjice negdje u obiteljskim kućama. Osim toga, roditeljsko okruženje je uvijek jako držalo do načitanosti i jezika, paradoksalno, iako barem trima-četirima generacijama mojih predaka dominiraju pomorci, inženjeri i prirodoslovci, ono što bi danas bilo jako popularno. Ovdje sam ja išao svjesno kontra te struje, iako me nitko nije ni tjerao u fizičare ili informatičare. To je ona inherentna pobuna. Ne možeš kontra nje.
Olja :Da li se možeš sjetiti kao si krenuo stvarati prvi književni lik, kako si ga stvarao, odakle ideja da on baš tako danas izgleda, da ima te karakterne crte koje ima, i da li ste na prvom liku izgradio i prvi ozbiljniji tekst, pripovijetku, roman ili što god je već taj prvi lik iznio kao tvoje književno djelo? Da li je on tebi ispričao priču ili ti njemu? 🙂
Milan : Moj je prvi književni lik definitivno moj alter. On je potekao iz slutnje nečega nerečenoga i opasnoga što je u mojim kasnim adolescentskim godinama naslućivalo nužne promjene: ne, tata više nije dobri tata koji brine za svoju djecu, on je sada opasan, mama više nije mama, ona je slaba, brat, sestra i ja smo, svaki na svoj način prvi likovi mojih djela, ugroženi pred ovom uranovsko-saturnovsko-edipalnom prijetnjom usred medejinsko-hekubinske. Nema zaštite, nema utočišta. Moja su djela tako malo obilježena romantičnom ljubavi, a tako puno slutnjom i strahom da bi netko mogao pomisliti da sam neka progonjena zvjerka. No, danas, iz ove prespektive, znam da je riječ o nužnoj promjeni i da život cijeni hrabre, pa makar pali na tom putu. Jedna mi je čitateljica spočitnula da je nerviraju ti moji slabi likovi koji nisu u stanju opaliti pljusku suparniku, pljunuti ga i lupiti nogom u tur. Ima nešto u tome, ja sam po prirodi koncilijantan, i svakako ću nastojati izbjeći sukob, no oduvijek sam znao, a kasnije mi se to u mnogo slučajeva potvrdilo, da jedna moja kriva riječ može urušiti naizgled stamene planine. Pazim na svoje riječi, ne koristim jezik kao lopatu, ne pišem svakodnevno j'accuse, nastojim spoznati motivaciju s druge strane, ono što se kaže „zajebati neprijatelja“, ali da se on ne osjeća zajebano. Jer to onda postaje rat, a rat je uvijek istrebljenje s puno kolaterala. No, istovremeno, kada je nešto nespasivo, kada je nešto nagriženo, kada je nešto toliko ruinirano, mislim da sam tu, kako kaže jedan moj drugi prijatelj, pravi „lijevi umjereni ničeanac“: sruši bezvrijedno. Tu se osjećam pomalo mefistofelevski. Nužni nukatelj i nagovaratelj na rušenje jer bez toga neće moći nastati nešto novo. Naime, ono se staro, trulo, besplodno, mrtvačko, kanibalski nastoji obnoviti, po svaku cijenu. Po cijenu žrtve čak i najmilijih. Zaboravimo one romantične tlapnje o ljubavi roditelja i djece do kraja, postoji samo jedna ljubav u modernom svijetu, ne, to nije nesebična i bezvjetna ljubav prema drugome, to je bezobzirna ljubav prema sebi koja će čak i na samrtnom hrpcu tražiti nešto svoje. Uostalom, o tome neprekidno opservira Houellebecq, o tome govori Hermann Koch. Mlad čovjek to mora shvatiti i mora znati kada je vrijeme da Laju baci kamen u glavu i pobije njegovu stražu. Srdžbu kojoj pjeva Homer umjetno smo proglasili politički nekorektnom pa bi sada valjalo biti politički korektan i trpjeti tiraniju vječno umiruće starosti. Po cijenu mladosti. To se stručno u medicini zove distanazija, ali ja to zovem društvenom distanazijom i gerontokracijom. O tome puno pišu i talijanski i južnoamerički intelektualci, ali kod nas još nije otkrivena ta arhetipska tema. To se odražava u mojem književnom djelu, pa tko razumije, tri puta mu aleluja, tko ne razumije, neka baci knjigu i posveti se nekoj drugoj.
Olja :Sjećaš li se prve pjesme koju si napisao, i kada?
Olja : Pored pisanja obavljao si i obavljaš i sada posao urednika, može li se sve to postići? Imaš li vremena za sebe i za svoju obitelj?
Milan : Moje je prvo radno mjesto bilo urednik u tada najvećoj izdavačkoj kući u Rijeci, Adamiću koja je djelovala u sklopu Novog lista. Tako da nije čudo da se, u inače malom pogonu, nagomilalo toliko naslova koje sam uredio. Ljudi često zamišljaju da urednik samo uzima neke već super sređene rukopise i odlučuje to da, to ne, no urednik je onaj koji vodi računa o svemu: od odabira autora i naslova, tehnikalija ugovora, tehnikalija same knjige, njezine distribucije, financiranja, prezentacije i konačnog podvlačenja crte. Taj se moj posao nastavio do dana današnjeg, iako ja radim posve drugi „dnevni posao“ koji je, srećom, dosta kompatibilan s ovim mojim uredničko-spisalačkim. Zatim sam bio urednik i direktor još jedne izdavačke kuće u Rijeci, pa konačno od 2005. do danas sa suprugom Tamarom Modrić vodim malu izdavačku kuću Studio TiM koja je iznjedrila još stotinjak novih naslova i jako puno autora, ako uračunam časopis Književnost uživo. Osim toga, Studio TiM u zadnje četiri godini stoji iza mnogih književnih događaja u Rijeci i svakako je važna stepenica u razvoju nove paradigme riječkog nakladništva u ranom 21. stoljeću.
Što se tiče vremena, da, dobro pitanje, moj radni dan godinama, točnije desetljećima traje oko 12 sati i navikao sam se na to, odmore uzimamo kako supruga, tako i ja, tek povremeno, i izuzev službenih putovanja, pate ona klasična ljetovanja, dulja putovanja, zimovanja, ukratko, možda malo pati dokolica jer sam se navikao da nakon dnevnog posla doma odradim još jednu reviziju nekog teksta, sredi se nešto malo fotki, pregleda se neki prethodni prijelom ili napravi novi, malo dogovara neki book, odnese pošta s prodanom robom za taj dan, isprogramiram još par tekstova za web ili Facebook, i onda se, tek navečer, oko 8 ili 9 sjedne pred televizor, odgleda neka serija, sitcom, nebitno, nešto zabavno, malo čita u krevetu te sutra od 5 sve ispočetka. Izuzev vikenda, tada ustajem kasnije. Naravno, iskorištava se svaka moguća vremenska rupa za kupanje, šetnju ili branje šparoga, za obilazak ogromne obitelji koja je rasuta kao da je netko bacio grah.
Iskreno, pasala bi mi na mjesec dana, ne više, jedna rezidencija u zabitom kraju koji ima tek Internet, struju i pitku vodu, neka sjevernoamerička ili skandinavska osama (zato što je svježije, pa mozak bolje radi, ja na vrućini malo „štekam“) gdje je najbliže mjesto, po mogućnosti provincijski gradić s bibliotekom, mliječnim restoranom i supermarketom udaljeno desetak i više kilometara, možda bih uspio uhvatiti svoju sjenu. Možda bih onda uspio napisati „ono djelo“. Možda ne bih, a možda i bih. Nemam pojma, nisam probao. Sva su moja izbivanja ultrakratka, interesantno, danas je sve postalo blizu, a ono čega smo imali na pretek, vrijeme, postalo je gotovo nedohvatljiva „roba“ jer je sve raspoređeno u dijelove i djeliće toga vremena, sve je dano u terminima, kalendari su brutalno obilježeni obavezama.
Olja : A pored svega toga što radiš imaš i blog? Koliko vremena tijekom tjedna ti pišeš, a koliko spavaš?
Milan : Pišem stalno. Ako pišem roman, pripovijetke ili eseje, odnosno osvrte, to običavam raditi vikendom, prijepodne, subotom ili nedjeljom od 11.00 do 14.00, i nevjerojatno je koliko se stigne napisati. Imam sreću da pišem brzo, pa se samo u posljednjih 4 godine nakupilo više od 300 objavljenih tekstova uz još oko 100 na blogu. Spavam, hvala na pitanju, točno 7 sati navečer plus oko sat vremena popodne kad uzmognem. Vikendom popodne nastojim ne raditi, osim ako nije neka viša sila, nešto „o glavu“ pa se mora. Ako me uhvati ideja, a stvar će proći za koji tren, pišem sad i odmah, kartica-dvije teksta ne zahtijeva više do petnaestak minuta pisanja s još desetak minuta s revizijom, tako da roman od 180-200 kartica mogu napisati za mjesec-dva. Naravno, to nije kraj, jer roman, pa čak i duže pripovijetke kao što su ove iz najnovije zbirke „Noćni ekspres“, primjerice, puštam da odleže, to je kao vino, mora proći svoje zrenje u podrumu moga drivea, onda ide još jedna revizija, pa još jedna, pa par beta čitatelja, pa tek onda rad na njemu za objavljivanje.
Olja : Nije danas ni malo lako izdati knjigu jer država nije zainteresirana za rad pisaca, glavne teme jesu reality show programi, starlete, neke nove glazbene zvijezde, dok u medijima pisaca gotovo da nema, a samim tim nema ni novca.Ti si pokušao skupiš novac za izdavanje knjige putem donacija za knjigu Kapela iz bezdana, kako si započeo taj vid misije i da li si uspio u tome?
Milan : Pitanje je izvanredno jer nema žalosnije priče no vidjeti npr. stranicu kulture dnevnih portala i novina kako zjape bez lajkova, komentara ili dijeljenja. Nedavno sam razgovarao s dvoje podjednako fanatičnih i fantastičnih autora iz Istre, Natalijom Grgorinić i Ognjenom Rađenom, i došli smo do slične postavke: književnost je izgubila svoju funkciju koju je imala prije stotinjak godina, više nije mjesto zabave nego je postala vrsta utočišta cinizma. Drugo, nemalo važno, jest da su pisci strahovito tašti na svoja djela i da jako teško stupaju u suradničke odnose. To je, zanimljivo, povijesno neistinito, naime, Shakespeare, Moliere, Lope de Vega ili Calderon de la Barca su imali svoje trupe, dnevno su smišljali nove sadržaje koji su korespondirali s narativom zajednice, dnevno su improvizirali i stvarali književnost koja je stvarala teatar, operu ili balet. Dostojevski, Hugo ili Balzac su bili neumorni radnici, oni su pisali i pisali te svoje feljtone koji su kasnije postajali romani koje danas poznajemo kao književni kanon. Tek je kasnije, s modernizmom, pisac postao strogo odijeljeni individualac, odvojen od svijeta, zaštićen kopirajtom kao da je riječ o nečemu što je on prvi stvorio, a to što napisao je već napisano i prije 5000 godina. Nadrealizam je tražio način da umjetnost vrati ponovno izvornoj ljudskoj potrebi za numinoznim, svetim, unatoč proklamiranom ateizmu, no završio je umjesto u revoluciji ljubavi koju je tako zdušno proklamirao Breton, u seksualnoj revoluciji, a koja je završila u pornografiji i blažem obliku, starletama, sisama i guzicama, rasprodaji seksa i s druge strane dežurnim cinicima koji se nad time zgražaju. To je bio možda posljednji tako veliki pokušaj tipičnog –izma da stvori novu umjetnost za novoga čovjeka. Tipična utopija koja odmah po realizaciji postaje distopija.
Danas pisac ima posebno težak izbor pred sobom: od sebe stvoriti priču, show, događaj, šušur, zbivanje, dakle konkurenciju zabavi, ali s dodanom vrijednošću, ili ostati zatvoren u svojem malom, unutrašnjem oblačiću prijatelja i pratitetlja, uvjerivši samoga sebe kako je neki nadčovjek, a što će mu potkrijepiti par prijatelja-kritičara. Kažem, izbor nije lak, ali tko je ikada rekao da je neka ljudska djelatnost laka. Ona je baš ona bretonovska „grčevita ljepota“, „luda ljubav“ prema nečemu čemu ne vidimo ni početak, ni kraj, a često se pitamo i koji je smisao. Moja je ideja da se iz množine narativa mora nužno iščitati glavne teme i da pisac to mora prepoznavati i ponuditi ljudima. Svako doba, njegov izričaj, ali glavne teme su ionako uvijek manje-više iste. Stoga pisac mora raditi na svojoj publici, mora biti onaj ranije spomenuti mačak u čizmama koji se mora pokazati ljudima, nebitno je kolika je to zajednica čitatelja. Tu onda slijedi to prepoznavanje.
Olja : Suosnivač si portala za književnost i umjetnost Književnosti uživo, postali ste portal najjčitaniji u regiji, koliko je pisaca i pjesnika do sada ostvarilo suradnju s vama, da li se uopće zna točan broj autora kojim dali šansu da objave svoje priče, poeziju, eseje?
Milan : Tvoja je ocjena vrlo vrlo laskava, no postoji još cijeli niz portala, doduše, mnogi su nastali nakon Književnosti uživo, te zacijelo nisu nastali baš tako spontano. Ovdje se radilo o priči koja je nastala iz izravne potrebe riječke književne scene da se okupi, nakon što je Ri litova Noć velikog čitanja pokazala da nas prati popriličan broj posebno mladih čitatelja u vlastitom gradu. Temeljna je ideja da može sudjelovati svatko, a redakcijsko je diskrecijsko pravo odabrati sadržaj za web te za elektroničko izdanje časopisa. Što se tiče brojki, one su za web portal relativno skromne, oko 6000 posjeta mjesečno, dok je Facebook stranica redovno tjedno posjećena od minimalnih 7000 tjedno usred ljeta kada se svi kupaju i sunčaju do 100.000 posjeta tjedno usred one najplodnije književne sezone, a to je, naravno, ovisno o sadržajima. Issuu izdanje časopisa ima u do sada objavljenih 15 brojeva oko 50.000 čitanja i milijun pogleda što je svakako respektabilno. U časopisu je objavljeno oko 800 autora u više od 1500 jedinica tekstova autora iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Slovenije, Mađarske, Italije, a moguće je da sam još nekoga preskočio. Mnogi autori su se po prvi put uopće pojavili na toj stranici i do danas su dobili svoje prve knjige, a poneki čak i respektabilne nagrade. Nema nam veće nagrade od toga. Sada trenutno smo već oko godinu dana u fazi tranzicije i u potrazi za novim načinima funkcioniranja, što svakako znači i drugačiji urednički pristup. Mislim da valja činiti rotacije. Nije nevažno naglasiti da će moj uvodnik ovoga 16. broja biti posvećen baš činjenici da je ona prva redakcija danas rasuta po svijetu. Nalazimo se od Toronta do Osla, od Varaždina do Dublina i Katowica, i to su životne realije s kojima se susrećemo i koje moramo prihvatiti, dogodila su se roditeljstva, novi poslovi, novi izazovi, nove stvarnosti koje, jer su obične i svakodnevne, ne uspijevamo do kraja procesuirati.
Olja : Poslije svih ovih pitanja počela sam se držati za glavu jer ti zaista postižeš danas nemoguće. Živimo u stoljeću u kojoj je važnije da li jedna pjevačica ima silikonske grudi broj četiri ili nosi peticu od toga da li je u proteklih mjesec dana izašla iz tiska neka dobra knjiga poezije ili proze. A ti nasuprot tome imaš želju raditi, stvaraš i pišeš. Odakle toliko volje za stvaralaštvom? šta te motivira da ne odustaneš?
Milan : Iskreno, draga Olivera, ne opterećujem se time, smatram to zakonitostima posla i nastojim dati najbolje od sebe. Moji se prijatelji, školski kolege bave svakakvim poslovima, od toga da zbrajaju dug hrvatske države i jedinica lokalne samouprave u centralnoj banci, pišu tekstove za visokotiražne novine, rade u IT sektoru, nastavnici su u školama i fakultetima u Hrvatskoj i inozemstvu, kirurzi su, patolozi, policajci, pisci scenarija za videoigre, i da, koliko ih poznam, svi od reda imaju svoje probleme, guraju u svemu tome dalje, možda iznutra kuhaju, u to sam siguran, no ne plaču na ramenu kako ih nitko ne razumije, pa se ni ja kao pisac ne želim osjećati u stilu „uh, tih žalopojkah“. Općepoznatno je da u Hrvatskoj nitko ne živi samo od pisanja književnih tekstova, malo ih živi od uređivanja književnih tekstova, najveći dio obavlja još jedan dnevni posao ne bi li se platilo račune i uspjelo preživjeti. Ima tu dvije važne zakonitosti: književnost je izgubila svoju težinu od prije sto godina (paradoksalno, iako je i dalje temeljena umjetnost, temelj za film ili kazalište, primjerice) i druga, nemalo važna, književnici su, umjesto da se uhvate u koštac s tom činjenicom, postali malodušni i predali se ispraznom elitizmu prepunom vlastite kiselosti. Od toga nema spasa. Književnost koja je dosadna, koja ne zanima nikoga, kako je rekao Bernhard, ni ne zaslužuje živjeti, čemu prihranjivati biljku koja će uvenuti prvom prilikom. Zato se ne opterećujem sa silikonskim ljepoticama, fotografijama sa špice, ne opterećujem se novim bijesnim autom nekog bezveznjaka tajkuna niti politikom; dovoljno poznajem umjetnost da se podsmjehujem kada vidim njihove provincijske zbirke umjetnina nakon što su ih pohapsili zbog lopovluka, smiješni su mi kada napadno dođu u odijelima Brioni s Louis Breguet satom na javni događaj, iako je i budali jasno da se ne radi o satu koji se nosi, nego novčanici visoke vrijednosti koja se ne prikazuje kao dar u novcu, nego, jelte, simbolička stvar, mali znak pažnje, no problem je u vrijednosti tog sata od 100.000 – 200.000 eura. To je dokaz gluposti i samo glupan može nasjedati na taj hohštapleraj. Naravno da me poneka stvar razbjesni, ali, kad znam koliko me strasti ponese kada vidim neku novu sliku ili pročitam neki pametan književni pa i neknjiževni tekst, kad osjetim ljepotu iza nečije fotografije, kada uživam u lijepom trenutku sa svojom ogromnom, napornom i užasno bučnom mediteranskom porodicom čije fotke možeš vidjeti na mojem FB zidu, prođe me ta loša volja. Vidim da je slična situacija po tom pitanju u Srbiji, primjerice vrhunski autor kao Slobodan Tišma valjda zabunom dobije nagradu Nina, ali prije i nakon toga opet potone u svoju pankersku anonimnost koju možda najviše i cijeni, kada vidim strpljivost ponekog slovenskog ili bosanskog pisca koji još marljivije i strpljivije, pa čak i u još težim uvjetima stvara novu književnost i to ne bilo kakvu, nego izvrsnu umjetnost, tada se na neki način moram smatrati privilegiranim u svojoj kući na metar od mora pa samim time i licemjernim ako bih prodavao kiseliš. Želim prodati pravu književnost. Bez obzira na cijenu. I to sam više puta dokazao. U ovoj priči postoji samo jedan aksiom mojeg prijatelja Mladena Urema: rad i rezultati.
Olja : Kako ti vidiš hrvatsku književnu scenu danas? Koga čitaš od kolega, imaš li zdravu konkurenciju? Da li se češće srećeš s rivalstvom ili s podrškom od strane drugih pisaca?
Milan : Ponekad mi zbog prevelike uronjenosti u materiju izostaje onaj pogled izvana, pa jako teško uočavam ili shvaćam vlastitu poziciju u korpusu današnje hrvatske književnosti. Kad bih se morao pozicionirati, sam bih za sebe rekao dobra 2. liga. No, da se razumijemo, imam ja svoje mišljenje i o prvoj ligi. No, o svemu skupa najbolje govori činjenica da imamo dosta veliku evaziju čitanja domaćih autora, izuzev onih koji pišu za djecu i omladinu. Tu se, interesantno, stvorila sama od sebe, jedna vrlo pozitivna klima vrlo zanimljivih, mahom autorica, koje su pogodile u jednu očito još nezapunjenu nišu. Što se tiče književnosti za odrasle, ona je razapeta između mladih, još neafirmiranih autora i onih starijih koji su naslijedili narative prethodnih generacija i poprilično ih uporno reproduciraju, iako to ne dovodi do željenog rezultata – stalno smanjenje čitatelja je neuomoljivo. Naši čitatelji obožavaju skandinavske romane, trilere i krimiće, vole američku književnosti, bilo da se radi o angloameričkoj, bilo o hispanofonoj, općenito vole strane autore više od domaćih i tu je, koje li apsurdne priče, opet uvoz zasjenio izvoz. Ma koji izvoz, čak je i plasman na domaćem tržištu slab, unatoč činjenici da postoji dio autora koji se na dnevnoj razini trude stvoriti nove čitatelje. Puno je tu toga na nama piscima, puno je na tome da se malo više razgovara i komunicira o temama bez fige u džepu, a prostor cijele bivše Juge je naš prostor za zajedničko djelovanje. Društvene su mreže odavno pokazale da, osim ponekog folklornog, ponajprije verbalnog „kefanja“ u stilu dobro nam poznate „Šovinističke farse“, ovaj prostor lijepo književno i ekonomski može surađivati i ne vidim nikakav problem u tome, osim ponešto zakonske regulative i potrebe za omekšavanjem administrativnih granica.
Olja : Na čemu sada radiš? Kada čitatelji mogu očekivati izlazak iz tiska tvoje sljedeće knjige?
Milan : Moj je novi roman nastavak prošle godine izdanog romana za djecu Noina velika avantura, samo je Noa malo odrastao i sad ima 17 godina i prepun je ljubavnih jada. I on i njegovo srednjoškolsko društvo. Obitelj je i dalje disfunkcionalna, seks je načet, no ne i začet, igranje dječjih igrica je zamijenjeno igranjem tinejdžerskih igrica. Roman je gotov, ali nije uređen, mislim da će biti objavljen negdje na jesen ove godine. Također, pripremam još jedan roman koji je u biti skoro gotov, a koji je, kako se to kaže, prequel, neka vrsta prethodnice Vražjeg prolaza. Taj je roman pomalo nadnaravni triler smješten u mračan, magloviti ambijent, u duboko rashlađene međuljudske odnose ispod kojih kuhaju uglavnom teške misterije neriješenih stvari. Ne znam kako će publika na njega reagirati, nekima će biti težak, nekima lagan, no nastojao sam napraviti sljedivu radnju, tako da roman ne dobije epitet „za književne sladokusce“. U planu imam još, no ne volim započinjati nešto dok ne završim ono prethodno. Ovaj roman će izaći tijekom 2018., najkasnije 2019. godine. U međuvremenu mi se možda zalomi još jedan za djecu ili neka esejistička knjiga, ali to je više onako, usput. Objavljujem jednu do dvije knjige na godinu, pa moram misliti i o tajminzima.
Milan : Za djecu je teže jer je publika vrlo iskrena i ako se nisi uspio vratiti u stanje onoga kome adresiraš svoje pismo, dakle, jedanesto, dvanesto ili petnaestogodišnjaka, teško da ćeš ih pridobiti i odmah u lice dobiješ – to je sranje! Moraš iskopati to dijete u sebi, ne smiješ ni u ludilu docirati ni filozofirati, sve moraš okačiti na dijaloge. Sve je kondenzirano, a mora biti dano jednostavnijim jezikom. Srećom, mislim da nisam nikada odrastao, pa se ne mučim s time. Za odrasle, hm, odrasli znaju biti jako tašti, znaju se prepoznavati u nekim likovima i dijelovima i djelima nekih likova i tada se često književnost prelijeva izvan književnosti. za odrasle moraš upregnuti puno drugih intelektualnih i društvenih vještina da održiš balans između književnog djela i eseja, nedajbože pamfleta.
Olja : Kako reagiraju djeca na tvoje pisanje, kako te hvale, kritiziraju?
Olja : Kao čitatelji mogu kupiti tvoje knjige?
Milan : Manje-više u svim knjižarama s kojima imamo ugovore u Hrvatskoj (s time da su stariji naslovi odavno rasprodani) preko weba, dostupne su u apsolutno svim javnim bibliotekama u Hrvatskoj, ali je velik dio dostupan i besplatno na internetu. Smatram da mi je to izvrsno pomagalo u diseminaciji sadržaja. Primjerice, Vražji prolaz je imao tisuće čitanja na Issuu formatu i više od 100.000 pogleda. Gdje bi moju tiskanu knjigu netko toliko puta vidio, a kamo li čitao? Možda na nekom velikom godišnjem događaju u Varanasiju.
Olja : Planiraš li neko gostovanje izvan Hrvatske? U nekoj od zemalja bivše Jugoslavije?
Milan : Rado, jedini je problem logistika i vrijeme. Ja radim od 06.45 do 15.00 svaki dan izuzev vikenda, popodne sam već rekao da iskoristim za sitne poslove oko našeg Studija TiM, a što nije stigla Tamara, vikend djelomično na pisanje, uređivanje i pripremu materijala, a godišnje imam isparcelirane na male dvotjedne odmore uglavnom dva puta godišnje kada se moram posvetiti a) zaostacima poslova ili b) kratkim intenzivnim odmorima kada čitam sve ono što nisam stigao. Da uspijem logistički posložiti jednu turneju po prostoru bivše Jugoslavije, ne bih imao ništa protiv. Tu isključujem Sloveniju, pošto mi je ona prvo susjedstvo i udaljena je doslovno 15 minuta od mojeg stana, Ljubljana je na sat i pol, pa to ni ne osjećam kao gostovanje nego kao kratki izlet, kao primjerice, u Trst ili Zagreb, i logistički mi je krajnje jednostavna tako da – unatoč određenoj jezičnoj prepreci – uredno i kolege i ja gostujemo kod slovenskih kolega i obrnuto.
Olja : Što bi posavjetovao mlade ljude i autore portala Književnost uživo a koji žele izdaju svoje prve knjige?
Milan : Ovo sam već bio napisao kao pet savjeta za mlade autore, pa sam godinu dana kasnije dodao kao još pet dodatnih savjeta
1. Nemojte se sramiti svoga rada. Jednako tako nemojte misliti da ste Kamov, Mann ili Virginia samim time što nešto stvarate. Imajte mjeru, radite, pokazujte što radite, a rezultati će stići kad stignu, naročito ne maštajte o sabranim djelima ili da nazovu ulicu po vama. Radite i prezentirajte to što radite. Ne brinite što imate 5 sljedbenika i što nikad niste dobili nikakvu nagradu. Vaš rad je nešto na duge staze. Život je dug i plodan dar.
2. Radite puno i nemojte postavljati pitanja za koga i zašto jer niste dobili time prestiž ili novac. Radite, to znači pišite, učite. Promatrajte otvorenim očima, ušima i umom. To „radite” ne znači da izbjegavate stvarni život. Živite ga. On je ultimativno učenje. Ne mislite samo na novac. Štoviše, pišite, uređujte, pomažite, dajte sebe za nešto što možda ni nema veze s vašim pozivom. Pomognite lokalnom časopisu za beskućnike sa svojim prilogom… Lektorirajte početnički časopis, radite u socijalnoj samoposluzi, sudjelujte u čišćenju svoga kraja.
3. Sudjelujte u lokalnoj zajednici. Koliko vas god ona frustrirala, ona je vaša stvaralačka maternica. Vaša je lokalna zajednica i ona na fb ili twitteru ili na googleu. Ona je sve i svugdje. To ne znači da joj morate podilaziti. Vi znate što treba vaša zajednica, vi u njoj možete uvijek pomoći.
4. Imajte mjeru. Ne ponižavajte one koje biste mogli ponižavati, ne laskajte nepotrebno. Mislite o onome što radite i učite procijeniti vlastiti doseg i mjeru. Imajte mjeru.
5. Ne radite ništa instant – tipa slava u bb kući ili, primjerice, Kardashians. Ne budite zavidni. Nemojte platiti 10000 milijuna samo da postanete slavni. Poanta nije u tome. Ne napuhujte se, to se vidi. Vaš rad je vidljiv u tome koliko ste otvoreni i prisutni.
A ovo je pet dodatnih savjeta:
1. Pisac se mora odmaknuti od sebi poznatog svijeta, ne bi li upoznao njegovu složenost i teksturu. To ne mora nužno značiti bijeg ili odlazak, niti putovanje. To znači samo i isključivo spremnost na Promjenu.
2. Pisac mora prihvatiti da svijetom upravljaju nužnosti i prilike na koje on (vrlo često) ne može utjecati. Mi ih zovemo slučajnosti, a nama se mogu manifestirati kao sreća, nesreća, bol, radost, rođenje, smrt, sitni životni užici, rad, rad, rad… To pisac može osjetiti kao Patnju.
3. Pisac ne može verbalnim akrobacijama ili korištenjem tuđih riječi i misli koje su mu naletjele putem nešto posebno reći. Može se svidjeti, biti dopadljiv, može čak i odgovarati ukusu milijuna, a oni mu mogu povlađivati, ali to nije ono „neponovljivo iskustvo književnog djela“ koje je svijet za sebe koji mijenja naš svijet. To pisac može samo unošenjem sebe u riječi jer tada te riječi nešto znače. To je onda Zlato.
4. Pisac nikad ne smije stati sa svojim radom, osim ako ga onemogućuju takve prilike koje ga čine nesposobnim za rad; pisac stalno i neprekidno gradi svoje Djelo.
5. Pisac mora govoriti – pa makar šutio i spremao svoje pisanje u virtualne memorije ili ladice ili ih skrivao u ormarima ne bi li bio izazov nekim budućim generacijama koje će morati odgonetati napisano. Mora govoriti pa makar ga čula tek nekolicina ili možda znatiželjne ptice na prozoru. Kada se to zbroji s ona prethodna četiri savjeta, tada je to Objava.