Pomisli čovjek da li više apsurda i nelogičnosti primjeti prije ili u toku Ramazana. Da se razumijemo, Ramazan je ekstra stvar. Iz više razloga. Neovisno da li ste religiozni ili ne, može da sačuva neke od bitnih stvari u vašem životu. Sačuvaće vaše finansije barem mjesec dana. Redovno ispijanje kafe ili neki masivni popdnevni hamburger neće biti mogući jer, jebiga, postiš. Jedino ako foliraš, a ima i takvih pa se sakriju i mrse kriomice. Ojačaće vašu emocionalnu inteligenciju. Lišiće svih udobnosti redovnog života, pušenja, cuganja i seksa, a to uzdržavanje, ako je iskreno učiniće vaš um snažniji. Nije mala stvar, ustezati se od svih ovih blagodati od pola 4 ujutru do pola 9 navečer. Ko to uradi, ima puno poštovanje svakog normalnog čovjeka. Međutim, ono čega ćemo se dotaknuti u ovom tekstu nema veze sa postom. Možda malo, ali više ka toj težnji za religioznošću u nekoj bosanskoj ludosti zvanoj poimanje života i svega što život nosi u fildžan državi, a tiče se Ramazana i odricanja tokom istog. Ima nekoliko tipova ljudi koji Ramazan poimaju na različite načine.
Postači su ljudi koji se raduju Ramazanu i vrše sve potrebne mjere kako bi ga proveli u ibadetu. Izvrše pripreme nekoliko dana prije početka posta, kako bi Ramazan dočekali spremnije: poste bijele dane ili slično. Klanjaju, daju zekat, idu na teraviju i boli ih briga za bilo šta drugo. Smatraju sebe muslimanima, zvuče pitomo dok razgovaraju i osjećaju pripadnost religiji i ne treba im ništa zauzvrat. Žive Kur'an, citiraju ajete, poštuju Muhameda a.s. Jednostavno ljudi koji su shvatili duhovnost, koji je ne vade iz džepa kao neku igračku koju su kupili za mnogo novca, šljašteći u oči svim onima koji to nisu. Način na koji se kreću, neverbalno komuniciraju, teže ka dobru i voljeni su članovi društva nisu stvari s kojima se čovjek rodi. Na tome se radi i ka tome se teži jer čitava pompa oko duhovnosti i vjerovanja nije nešto što nalazite kraj puta.
Muslimani na baterije su ekipa koja se podjednako raduje Ramazanu kako bi ispunila normu za dobrobit vlastite društvene korektnosti koja mu prikuplja bodove u igri zvanoj zaposlenje bez konkursa. Nije im toliko teško postiti jer kratkotrajna žrtva za dugoročnu dobrobit samo je jedna stanica u karijeri mladog muslimana koji podjednako štuje finansijsku svjesnost koja ne znači rad, trud i zalaganje. Bitno je da farze odradiš, a sve ostalo će se samo dati. Ljudi koji su zaljubljeni u prečice, kreću se na rubovima minimalnosti i zanemarivih napora. Uočili su nišu na tržištu rada, pa samo čekaju povoljan trenutak kada će pokupiti dokument livadsko-akreditiranih univerziteta kako bi popunili kadar proizveden na eliminatornom testu poznavanja prve četiri sure Ilmihala.
Cugeri su skupina koja s težinom dočekuje sveti mjesec jer to znači petkove i subote suhe k'o barut, a ventil koji se tokom 11 mjeseci odvrtao klinički precizno u petak oko 7 ostaće netaknut na mjesec dana. Naravno, kada Bajram nastupi, dizaće se flaša jegera ili votke i tako naznačiti da je etanol celibat konačno gotov i da normalan život može da nastupi. Bajram je izuzetan povod za vraćanje na kolosijek, jer naivna porodica je iskeširala pozamašnu sumu da mali ode popiti sokić sa djevokom. Prava fotografija očitava djevojku u vrlo niskoj rezoluciji (nema je), a dok su žestoka pića u HD kvaliteti, plaćena dedinom penzijom, a još više naninim ubjeđenjem u unukovljevu dobronamjernost.
Narkomani koji se popravljaju redovno pa niko ne može više da skonta kad su high, a kad su normalni, a za Ramazan nemaju ništa protiv da potegnu jednu ili ispuše džoint. Jer kad već niko ne konta koliko se lupaju ne razmišljaju da prestanu taj mjesec dana, a alkohol ne piju već nekoliko godina pa se sve idealno poklopilo za grijeh koji je ilegalan i sladak. Postoji i podkategorija koja, kao i kategorija cugera, apstinira, pa za Bajram sjarga u sebe količine poznate samo Hunter S. Thompsonu koje će otpustiti serotonina ekvivalentno desecima kubika baklava.
Ljudi koje boli briga za religiju uopšte ne pokušavaju da ostvare neku duhovnu konekciju sa mističnim svijetom meleka i džinova već još uvijek čekaju da im neko objasni u čemu je silan hype. Što se tiče uzdržavanja ne trude se da apstiniraju od bilo čega, već u nedostatku standardnih sadržaja koji inače upražnjavaju postaju neumjereniji i nesuzdržaniji tokom Ramazana. Doživljavaju neugodnosti jer nikako ne mogu da se integrišu u postački flow. Ulijeću u prostorije gdje postači ibadete, dok oni glasno žvaču krofnu i psuju novu izjavu člana predsjedništva. *postači ga blijedo gledaju – gladni*
Raja kojoj je teško postiti i izmišljaju gomilu razloga zbog kojih to ne rade, a u suštini, mnogo vole hranu, piće i žene i nije im zamislivo da duži period dana apstiniraju. S druge strane grize ih savjest jer kazne za nepostače su rigorozne i vrlo se teško spasiti od vatre koja će čekati na drugom, vječnom svijetu. Eventualno će početi upražnjavati islam kad im život postane rutina, a potreba za pripadnošću društvenoj grupi neispunjena. Imaju istančano čulo za skupinu pod rednim brojem 5. Uvjereni su da su bolji ljudi, snažnijeg duha jer su uspjeli da se suzdrže mjesec dana od ženskih bokova, ali ipak igraju binga. Oni su pod krinkom lažne empatije prema postačima spremni da žrtvuju svoje nagone, iako islam ne kategoriše ove pojedince. Drugim riječima, boli Allaha briga što se ti suzdržavaš od svega navedenog dok razmišljaš o danu kada ćeš popiti deset piva, nazvati bivšu i napraviti belaj. Smisao je ispoštovati stoljetni kult bošnjačke žrtve i, tonom Fidela Castra, spomenuti kako „ja ne pijem dok je Ramazan“, kao da je to vrijedno Nobelove nagrade.
Raja koja posti i nije im jasno kako postoji neko da ne posti. U vječitom su strahu da će ih stići Božja kazna ukoliko ne isposte neki od dana iako su bolesni, trudni ili slomljeni od posla. Dešavaju se i suze od nemogućnosti posta. Kada uoče da neko ne posti, dožive stres, možda malo sažaljevaju, u neku ruku i gade i ograđuju od takvih osoba. Ništa protiv, ali nečije nepridržavanje ne bi trebalo da utiče na tvoje pridržavanje.