Rasijalo ti je bajo moj, narod krajiški po čitavom svijetu, od Australije do Kanade, pa da promjeni grad, nešto rat a ni ekonomija nije bila sklona, pa se ode trbuhom za kruvom. Ostade ti naš grad i plodna sela pusta naroda svoga željna, gorama i planinama presuši teška težačka pjesma. Vječna ti je zemlja naša, kako već kažu vrijeme stoji samo mi prolazimo ali se opet njoj vraćamo.
Vraćamo se zbog sjećanja, groblja, staza i bogaza, pojila, točila i bačila, zbog onoga što nam je ostalo u čistoj duši dječijoj što je svemu dobrom učila od starih, o moralu, časti, vrijednoći, zbog čega te cijene gdje god bio. Lijepa ti je zemlja naša krajiška, kad u proljeće šuma olista i zemlja se radi, kad piješ vodu hladnu sa izvora. Volio si to prijatelju moj, da ti svaki dan nikad nije bilo dosta.
Nema riječi na svijetu koja opisati nas može, ovu žar sa kojom voliš gore svoje, radišne, inatljive ljude naviknute na trpljenje života, genetika ti je takva da je ljepše i bolje umrijeti za ono u šta vjeruješ nego samo da živiš da bi stanovao. Lažu oni kad kažu da je svugdje zemlja crna, za tebe je uvijek najljepša tvoja, i ona nosi usud tvoj da ćeš se vratiti njoj.
Kuća naša pod Grmečom sad ostade pusta, nema dima iz nje da se vijuga ni kruva da se zasladi duša, na doratu praporci da zazveče kad vjetrovi preko šume ječe. Nije meni što će sve ostati pusto, nego što dječica neće znati kakve su naše zore, da Runolist cvjeta kasno i da ga ima samo tamo, gdje brda kite gradovi stari. Čini mi se nekad da je to začaran kraj, kroz koji vilu progoni zmaj, moj prijatelju moja velika tugo.
Kad planinu kiša stišće, zadnji put se vraćaš kući nesrećniče.
“Đe si rast’o i đe li si klij’o
drvosječo, moja Grmečlijo
kuda ideš kad ustane rosa
čeka li te livada i kosa?”