Otvori sirom oci. Suti. Gledaj rijeku kao sto bi gledao apstraktnu sliku ili fotografiju sna. Ne trazi dublji smisao, ne pokusavaj je razumjeti, jednostavno budi u trenutku i gledaj. Pusti neka Una tebe ispuni smislom. Neka te proguta mir dubokog zelenca nad kojim stojis. Zrak uz rijeku je svjez i cist. Zato disi duboko i pusti da ti nebo i voda oboje dah. Postani dio one sedre koju sada ne vidis ali je slutis (znam da je slutis, vec postajes dijelom rijeke i ona postaje dio …tebe), koja ce na ljeto izroniti, o koju se lomi plaha voda i stvara pjenusave valove. Budi dio krajolika koji vidis dok stojis uz Unu u martu ili aprilu recimo, ove mutnjikave vode koja se tek boji nijansama zelene, ali i one kao oranje smedje i mutne novembarske, i one januarske obrubljene ledom i bijelim obalama, i julske obojene zelenom kakve nigdje vise nema. Obuci se u mekane zelene alge; zar nisu prijatnije od bilo koje odjece koju si nosio na sebi? Ne misli na vrijeme, ostaces ovdje vjecno. Zato pusti da brzaci krune tvoju svijest kao rijecne obale, kao komadice sedre, tiho i neprimjetno, dok te potpuno ne isprazne od teskih misli, dok te ne isprazne od suvisnog sebe. Onda beskrajno lagan zazmiri i poteci Unom, rastopi se, rastvori se u brzacima, budi vjecno isti a uvijek drugaciji kao i ona, budi samo kap i budi citava rijeka. Prodji kroz skrge mladice i natopi ih kisikom, zivi nemirni vretenasti riblji zivot. Osjeti postojanje van vremena i prostora, van oblika; rasprsi se u hiljade kapi martinbrodskog vodopada i Strbackog buka, teci smaragdnim brzacima Bihaca ili Krupe, teci dubokim zelencima Bosanskog Novog. Onda otvori oci, jos jednom duboko udahni reski zrak i idi gdje vec moras ici, znam da moras. Svi moramo negdje daleko. Kada ih opet zatvoris u nekoj tudjoj noci u nekom dalekom svijetu, poteci ces brzacima, rasprsiti se u valovima, bices kap zelenih dubina. Ako pocnes sanjati zeleno-plave snove gledao si u Unu kako treba. Ako ne, vrati se. Stani pored rijeke. Otvoti oci. Suti.