Često u medijima, ali i u svakodnevnom životu čujemo poziv da trebamo poštovati žene, i da je ženama potrebno pružiti zaštitu. No, da li treba poštovati ženu samo na osnovu njenog pola, ili ipak na osnovu nekih drugih kriterijuma? Ja sam stava da ženu ne treba da krasi samo njen pol, da bi bila zaštićena i poštovana, nego prije svega njena ljudska veličina.
Mogao bih se složiti da i dalje ne postoji ravnopravnost između muškaraca i žena. Ali, istovremeno, dok postoji ugroženost žena u pojedinim oblastima (slaba zastupljenost u politici i na rukovodećim pozicijama u biznisu), isto tako postoje zanimanja koja su kod nas isključivo rezervisana za žene. Mislim da se svi možemo složiti da se položaj žena u prošlosti i danas u mnogome razlikuje. Istoriju su pisali muškarci, pa se čini da su i najveći dio istorije činili muškarci. Žene su, naravno, postojale, ali one nisu bile prisutne u javnom životu. No, s vremenom se položaj žena mijenjao i danas se bitno razlikuje u odnosu na prošlost. U prošlosti je njihov položaj bio veoma težak, jer je većina ljudi smatrala da im je mjesto kod kuće, nisu se smjele pojavljivati na ulicama, društvu, a kamoli u politici. Ipak, nisu sve žene prihvatale ovakvu politiku. Nekolicina njih težila je nekakvom uspjehu putem koji je bio posut trnjem, a po svom postignuću bile su ismijane. Te žena su svojom harizmom i moći uspjele zauzeti položaj u istoriji koji je inače namijenjen muškarcima i time su obilježile svoje vrijeme.
Žena je zadobila veliku samostalnost u društvu, prije svega, svojim aktivizmom i ulogom koju je prvo ostvarila u porodici, a kasnije i u društvu. Istina, tu ulogu je potpomogao društveni razvoj, prije svega, privredno – ekonomski rast, mogućnost egzistencije izvan porodice, pa do značajne pozicije žene kao privrednog, političkog i opštedruštvenog potencijala.
Djevojke i žene danas uživaju apsolutno sva zakonska, običajna i moralna prava kao i muškarci, a sve češći su primjeri žena u svijetu, pa i kod nas koje se bave najtežim, najopasnijim i najzahtjevnijim poslovima, koji su do neki dan bili okarakterisani kao isključivo muški. Ovakvi primjeri nas tjeraju da pomislimo kako doba istinske jednakosti polova samo što nije došlo, ako već i nismo u njemu. No, upravo kada to pomislimo, pojavi se neka “gospođa” na TV-u koja krene da priča u ime svog udruženja, traži zaštitu prava, organizuje seminare, radionice, grupe podrške i slično. Obična žena od takvih sadržaja se počne osjećati manje vrijednom, zapostavljenom i ugroženom, a navedena gospođa od strane EU donatora i raznoraznih fondova u svoj lični budžet inkasira lijepu svotu novca.
I ja se sada pitam, je li žena stvarno ugrožena, ili joj to treba reći gospođa sa TV-a? Gospođa koja ima upitno obrazovanje (najvjerovatnije vikend seminar “Položaj žene u bh društvu”, Banja Vrućica, Neum ili neko slično odmaralište) i sumnjive namjere. Da li je neko vidio efekte rada ovih silnih organizacija za zaštitu žena?
A odgovor je, po mome mišljenu: Da. Žena je ugrožena. Ali žena danas nije ugrožena zbog svog pola, nego prije svega zbog loše ekonomske situacije u društvu, nesigurnog i korumpiranog društva, zajednice koja počiva na interesima i ovih “gospođa” koje na račun poreskih obveznika traže zaštitu prava, danas žena, sutra životinja, a u konačnici u svemu vide samo interes za svoj džep.
A vi, žene, ukoliko želite da dođete do istinske ravnopravnosti ulažite u svoje obrazovanje, organizujte se, ali ne zarad “mlaćenja prazne slame”, birajte sposobne žene na izborima, nametnite se muškarcima kao ravnopravni partneri. I ne zaboravite, pretjerano insistiranje na ravnopravnosti, ne vodi nigdje drugo, nego u diskriminaciju.
Nikola Kandić