Sa godinama i osjećanjima sam blizu onim koje je Meša Selimović opisao kao „ čovjek je još mlad da ne bi imao želja, a već je star da počne da ih ostvaruje“. Osjećam da polako sve više gledam iza sebe i sve manje naprijed, odnosno već zamišljam dan kad bih trebao da povučem crtu na račun svog života, da kažem sebi šta sam ostvario, čemu se veselim i ako dragi Bog da zdravlja polako uživam u zasluženoj penziji, druženju sa djecom, unučićima i u večernjim satima samo sjedim i ćutim sa suprugom. Očekujem da ćemo se do tada toliko poznavati da neće biti potrebe za razgovorom. Možda neki hobi, mala bašta, šetnja gradom ili prirodom sa prijateljima isl. Siguran sam da na sličan način starost zamišlja svaka časna, izgrađena i odgovorna osoba bilo gdje u svijetu, pa tako i kod nas. Tako mi vidimo naše časne starine, one koji su vaspitali nas i naše roditelje, pa mi sad razmišljamo tako kako razmišljamo, imamo obraz, odgovornost prema sebi i drugima, ne mrzimo, i često podcjenjujemo sve te osobine koje imamo. Na žalost, penzije takvih ljudi su uglavnom preniske pa teško baš da žive bezbrižno finalnu fazu svojih života, ali eto, snalaze se, ni mi mlađi često ne znamo odakle i kako, nađu način da čak i pomognu djeci, obraduju unučad poklonom isl. Znaju da su ipak živjeli u sretnije vrijeme i daleko boljoj državi, vide da mladi ljudi odlaze odavde, duša ih boli što je tako i što ne mogu puno pomoći da se stvari promjene. Ljudske osobine, za razliku od navika, ne zavise puno od životnog doba, naročito kad je čovjek već odavno punoljetan i izgrađen. Ko je bio dobar čovjek kao mlad, vjerovatno će biti dobar i kao star. Isto je i sa huljama, bezobraznicima i licemjerima. Pročitao sam negdje prijedlog zakona o PIO u Federaciji BiH, po kojem se, parafraziram, penzionisanoj osobi obustavlja isplata penzije ukoliko ostvaruje prihode na drugi način, osim ukoliko je član organa upravljanja ili organa nadzora, obavlja javnu funkciju isl. Drugim riječima i praktično, nezasita stoka na vlasti, u zemlji iz koje bježe najbolji među omladinom, a Boga mi i starijim i stručnijim, ostavlja zakonsku mogućnost sebi i sebi sličnima da se bogate i otimaju bukvalno sve do groba i, po onom što vjerovatno zaslužuju, do što bolnije i teže smrti. Isto tako će nekom majstoru npr. auto-mehaničaru stopirati isplatu časno zarađene i skromne penzije, ukoliko ovaj pošteno zaradi par stotina maraka popravljajući auta nakon odlaska u penziju. Ne želeći da trošim riječi, koje ne mogu biti dovoljno oštre i adekvatne za taj nivo pohlepe i bezobrazluka, volio bih da malo sagledam trenutno stanje u praksi i u ovom smislu. Realno govoreći, priličan je broj ljudi u poznim godinama i u penziji, a koji osim penzije dobijaju novac sa raznih strana i po raznim osnovama. Namjerno kažem „dobijaju“ a ne „zarađuju“. Onima koji zarade kapa do poda, ali da penzioneri toliko novca zarađuju sigurno bi ih bilo više angažovano po privatnim firmama. Ovi o kojima ja pričam su angažovani od strane svojih bivših firmi, uglavnom javnih preduzeća, budžetskih institucija, sjede po upravnim odborima, na čelu su raznih organizacija, institucija i udruženja koje se finansiraju iz budžeta sa raznih nivoa. Nerijetko su to ljudi, vidi čuda, stranački aktivni duži niz godina i skoro pa po pravilu, njihove redovne penzije su daleko veće od prosječnih. „Rade“ tako ljudi po stare dane i sve žale mlade koji moraju da idu odavde jer nemaju posla, a ukoliko ih upitate što njih ne zamijeni neko mlađi, skoro pa jednoglasno odgovaraju: „Neće mladi da rade“ i skoro niko neće reći: „Zato što sam gladan i nezasit i umrijet ću takav“. Teško razumijem kad osjećaj sramote nema neko mlad, ostavim mogućnost da možda razmišlja kako ima dovoljno vremena da ispravi greške, ali bestidnost kod ljudi koji treba da spadaju u kategoriju „časnih starina“ mi se gadi do srži. Između ostalog, i zbog takvih najbolja djeca bježe odavde, a ostaju, na žalost, ona koju su takvi, u kući ili u stranci, vaspitali. Ostaju djeca koja na društevnim mrežama prate kurve, pardon – starlete, pjevaljke, kriminalce, kupuju diplome, koja ne čitaju ništa osim stranačkih saopštenja, koja slijepo slušaju one iznad sebe i plaćaju im svoju poziciju, a to isto očekuju i od onih ispod, glumeći ljubav i prema jednima i prema drugima, sve dok im gluma svih osjećanja ne postane način razmišljanja, i djeca koja će nastojati do smrti uzimati pare za gluposti iz državne kase, ne razmišljajući o drugima. Negdje sam pročitao da je izostanak empatije indikacija za psihopatsku promjenu ličnosti, i sve više to i uočavam. Parafrazirajući Tita, koji je takođe „radio“ sve do smrti: „Narode koji imaju ovakve starce, očekuje sve gora budućnost“. Samo se nadam, iako i ne vjerujem, da na ovim prostorima ima dovoljno onih koji će tražiti izglasavanje zakona po kojem državne i javne institucije neće moći ni po kom osnovu angažovati nikog ko je već ispunio sve uslove za penzionisanje, kao i dovoljno onih koji su spremni svakom „nečasnom starini“ u lice reći: „Kako te čovječe nije sramota ?“.