Ima li nade za nas?

Za početak želio bih da se predstavim. Imam šestnaest godina i srednjoškolac sam koji pohađa  2. godinu gimnazije u jednom malom gradu na sjeveru BiH.  Odličan sam đak i pohađam programe  IS Petnice. Pišem ovaj članak jer smatram da postoje ljudi koji dijele moje mišljenje i spremni su da učine nešto po tom pitanju. Ogorčen sam školskim sistemom koji se bazira na masovnoj fiksiranošću i težnjom ka konformizmu i takozvanom  zlatnom sredinom.  Trenutno zastupljeni školski sistem koji vlada u zemljama bivše SFRJ ne omogućava nikakve vidove progresa, racionalisanja, mentalnog sazrijevanja a kamoli intelektualnog napretka. Zapravo, cijeli sistem se ogleda u pukom memorisanju i bezrazumnoj reprodukciji gradiva koji bivaju nagrađeni i time samim učenicima mijenjaju pogled prema nauci, školovanju i intelektualizaciji u negativnom smislu. Najviše se potencira mogućnost pamćenja što više informacija bez njihovog razumijevanja.  Zapravo rad takvog sistema je izazvao duboku mentalnu nerazvijenost ogromne mase naroda i time izokrenuo važnost i kvalitete školovanja do takvih granica da se više ni ne mogu prepoznati. Sama sredina u kojoj živim teži ka abnormalnom konformizmu i negaciji bilo kakvog vida poboljšanja. Veliki broj građana je izuzetno pasivan kada  je u pitanju razvoj edukacije, kulture i nauke. Iako je ovo optimistično sa moje strane, ali iskreno vjerujem da su u podsvjesti svjesni svoje pasivnosti kao i mogućih promjena koje bi prouzrokovale manjak iste. Veliki broj mojih vršnjaka dijeli isti stav sa pomenutom nazadnom sredinom koja ga nameće iz jedne generacije u drugu zaglupljujući i indoktrinirajući svoju budućnost. Mislim da moji vršnjaci ne shvataju važnost a kamo li privilegiju koje školovanje donosi i time teže ka obrazovnom sistemu punom puke reprodukcije kojim se, nažalost, olako zadovoljavaju. Veliki faktor na ispiranje mozgova omladine imaju i mediji koji potenciraju namećanje primitivizma kako bi što lakše stekli stado sljedbenika i time si osigurali ekonomski profit. Zaprepašćujuća je činjenica da današnja omladina prije zna ko je Ceca, Stanija, Rasta…. nego Darvin, Šubert, Robert Huk itd. Omladina se jednostavno zadovoljava primitivnim kvalitetima i potencira razmišljanje unutar kutije akitvno izbjegavajaući sav mogući intelektualni napor vodeći se očekivanjem da će sredina misliti za njih i donositi odluke o njihovim životima. Zanima me kada će intelektualci u ovim nazadnim državama da progovore, da kažu da im je dosta, da zavedu red i progres? Kada ćemo se moći ponositi našim obrazovnim sistemom i znanjem prosječnog građanina? Ima li mjesta promjeni ili je jedina mogućnost za intelektualni i kulturni razvoj bježanje iz ove nazadne države?

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije