Pišem, samo zato što mi se popelo na vrh glave slušati priče o bosanskoj omladini. Kako smo mi lijeni, kako smo vako, naki, mi generalno nismo ništa od toga, ali jesmo baksuzi. Taj bosanski baksuzluk počinje rođenjem u Bosni, grad nebitan, i sve životne nedaće ističu iz njeg. I onda ti dođe neko, neko ko je „uspio“ i naprđuje kako si ti vaki, naki, i kako bi ti sve bilo bolje da si ti lično bolji, niko ne pominje to da kod nas nikako ne možeš biti dobar, isto kao što u septičkoj jami ne možeš biti čist, ne znam kakve da su ti lične higijenske navike.
Ljudi, ja znam kako je to kad rintaš. Znam kako je to raditi u januaru na skeli, znam kako je raditi 16 sati na dan u kafiću, znam kako je volontirati u slijepoj nadi da će ti nekad valjati (neće, samo ćeš naučiti da više nikada ne radiš za đaba). I moja generacija to dobro zna. Oni rade gdje stignu, i šta stignu, obrazovanje nebitno. Tako da imam prijatelje, magistre, rade u kafiću, rade u prodavnicama, rade kao komercijaliste, rade kao security, obrazovanje i struka su nebitni, oni rade šta stignu. A ovi što piju kafe po danu? Jel vama možda palo na pamet da oni možda studiraju? Jel vam možda padne na pamet da su izašli popiti kafu na pauzi, a da kući neće stići prije 9 navečer, ne zbog provoda, već zbog gazde privatnika?
Da, omladina puno sere, omladina se žali na plate, a i treba da se žale. Jel vama jasno kakav je osjećaj da te odgoje na snovima o uspjehu, kad u tebe roditelji ugrade neku želji i elan da radiš da ti bude bolje, da vam svima bude bolje, i onda dođeš rintati kod privatnika za 650 maraka? Jel tebi jasno da ti možeš raditi tu dok umreš ti nikad nećeš zarađivati više od 650 maraka? Jel tebi jasno da ti od tih para možeš jesti i platiti račune. I to je sve. Ne možeš se oženiti sa 650 maraka, auto nećeš uzeti sa 650 maraka. Ako se razboliš sa 650 maraka, jeftinije ti se ubiti neg liječiti, ali onda si se još jednom zajebo jer je sahrana oko 3000. Jel tebi jasno koliko… beznadno se čovjek osjeća u takvoj situaciji? Posebno kad vidiš druge, druge koji su imali neke prednosti u životu koje ti nisi. Jebiga, bude izuzetaka, nađe se šačica ljudi pa se izvuku iz takvih sranja, neki pameću, obrazovanjem, neki testikularnom obdarenošću i rizikom, ali većina… većina šuti, trpi, i nada se da će jednog dana od 650 maraka moći živjeti, i do tad pije kafe, sere o plati i mašta da ode živjet vani, jer se ovdje očito ne može.