Gledajući moju prijateljicu sa fejsa kako iz dana u dan prelijepo slika i još ljepše piše, kao jedno bogato biće prepuno različitih kvaliteta (ne kažem možda ima i mana ali ne poznajem je dovoljno da bih znala za njih) sjetila sam se da sam i ja nekada imala naviku da tako slikam tu i tamo.
Nisam ja bila od „onih umjetnika“ koji slikaju po platnu ili na papiru, ja sam svojevremeno voljela da slikam po zidovima moje sobe. Ona je bila skup grafita, karikatura i murala koji su se naizmjenično pojavljivali. Luster se probijao kroz gusto naslikane oblake, okruživala su ga jata ptica. U jednom ćošku pojavilo se drvo ispod kojeg su bila nasmijana izobličena lica. Mama je na ovaj moj hobi gledala sa prećutnim odobravanjem dok je tata spominjao„vagone svetaca“ (obzirom da je bio željezničar)pozivajući ih na odgovornost. Natpisi su se pojavljivali oko utikača, prekidača, prozora i vrata sa sličicama koje su ih po meni ukrašavale. Nisam bila jedna od onih slikara naivaca ali sam naivno vjerovala da znam da slikam. Bila je to moja sigurna luka kreirana samo za mene…. a onda.
Rafalne paljbe su bile sve češće, detonacije bombi i granata sve bliže, naš dom više nije bio sigurno mjesto za život. Spakovali smo se jedne noći i potražili sigurnije mjesto.
Naša kuća nije dugo bila prazna naselili su je ljudi koji su kao i mi pokušavali pobjeći od rata. Stanari u našoj kući su se smjenjivali, ali moja soba je i dalje bila samo moja. Koliko god da su je pokušavali krečiti ili bojiti krečom,polikolorom različitim tonerima i vratiti joj izgled „jednolične svakodnevice“ moji crteži su se uvijek iznova pojavljivali. Jedan stanovnik „moga doma“ dosjetio se i riješio problem s mojom sobom tako što je platio majstore da obiju malter i ponovo izmalterišu i prekreče zidove. Moja „sigurna luka“je nestala i nije bilo više ničega čemu bih se vratila…
Jutros pijem kavu s mamom i onako usput spomenem kako sam nedavno vidjela da u FIS-u ima kupiti platno za slikanje. Spomenem da sam možda trebala da kupim jedno čisto da vidim da li bih opet nakon dvadeset i kusur godina mogla nacrtati nešto što bih samo pogledala a što bi me činilo sretnom.
Mama me pogledala sa strahom u očima i „oladi“me riječima:
-Samo nemoj ti da crtaš, zaratit će se……