Juče sam gledala emisiju u kojoj je tema bila 20 godina saradnje između Japana i Bosne i Hercegovine. Uz nekoliko priloga, gost u studiju bio je ambasador Japana u Bosni i Hercegovini Kazuya Ogawa. I tako, plela se priča o tome kako već dvije decenije, kroz finansijsku pomoć i donacije, Zemlja izlazećeg sunca pomaže zemlji koju bih slobodno mogla nazvati Zemlja zalazećeg sunca. Pa ipak, iako je kod nas uglavnom nadvijena tama nad sve segmente života, imali smo sreće u dijeljenju karata da su baš ti nasmijani, kulturni, vrijedni ljudi (koji u svojoj zemlji toliko ulažu u mlade, sistem obrazovanja, kulturu) željeli pomoći i nama. Iz današnje perspektive, oni su najveći donatori u BiH, rame uz rame sa Sjedinjenim Američkim Državama. I tu nije kraj, oni će i dalje nastaviti da pomažu našoj zemlji, iako smo za njihov pojam tačnosti i poštenja, vjerovatno još uvijek iza nepotkovanog konja. I dalje će ulagati u kulturu, sport, obrazovanje, nastaviće da obnavljaju spone među mladima… negdje u sebi, volim da vjerujem da sve što čine ne čine samo za omladinu, nego i da odrasli mogu mnogo toga naučiti. S druge strane, čini mi se da odrasli, i to oni koji nas vode, najviše u svemu vide ćar, trljaju zadovoljno dlanovima na svaku novu donaciju, osjećaju olakšanje jer mogu da dobiju, da drugi (u)čine i pomognu njihovim građanima umjesto njih. I, ako je ikako moguće da nešto ušićare, zakinu, da se okoriste i uplusaju biće još bolje. Što me podsjeti kako sam nedavno čula priču o tome kako su upravo Japanci nekoliko godina nakon rata dali određena novčana sredstva za otvaranje Japanskog kulturnog centra u Banjaluci, ali su i ta sredstva, kao i mnoga druga, nekako otišla niz vjetar, pojela ih maca… na šta su oni, opet valjda zato što su takvi kakvi su, rekli da će nastaviti pomagati, samo što neće više davati novac, ali će pomoći na drugi način – nematerijalnim sredstvima i donacijama u opremi i slično. Ne mogu sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da li je priča tačna ili ne, ali sudeći da ovdje sunca baš i nema često na vidiku jer ga kojekakve grabežljive ruke stalno zaklanjaju i znajući da je ovdje nekako običaj da novac nestaje ili odlazi na neke “epohalne projekte”, ipak više vjerujem Japancima. Ako ništa, kod njih sunce sigurno izlazi.
Ipak, među odraslima, ima i onih koji su veliki, koji su ljudi. Ivica Osim. Dovoljno je napisati samo njegovo ime i prezime, bez nekih prefiksa i epiteta poput čovjek, gospodin, vrhunski sportista i trener; bez pisanja o tome kakav je čovjek ili njegovim sportskim uspjesima. Upravo Ivica Osim je od Vlade Japana i pomenutog ambasadora prije nekoliko dana odlikovan Ordenom izlazećeg sunca zlatnih zraka sa značkom, odlikovan je za doprinos i unapređenje japanskog fudbala, za sve što je učinio kao trener vodeći japansku fudbalsku reprezentaciju. Ivica Osim, čovjek i gospodin, nakon prijema ovako uzvišenog odlikovanja, nonšalantno je dao izjavu kako su oni gospoda, toliko su mu dali i sasvim je normalno da i on učini nešto za njih, kao i da je to tek malo, najmanje što je mogao učiniti. I kako onda da gospodin Ogawa na kraju, nakon ukazane časti Osimu i zahvalnosti za sve što je učinio za japanski sport, ne kaže nasmijano, jednostavno: “Ja sam sretan.” Arigato, gospodine Ogawa.
Pitam se, hoćemo li mi ikada biti sretni i nasmijani poput disciplinovanog, poštenog Japanca ili časni ljudi poput Ivice Osima? Ostaje da se vidi. Kao i da čekamo sunce na obzoru. Neka nam je svima sa srećom, trebaće nam. Jer donacije, makar bile i od tako velikog naroda i još voljnog i spremnog da pomogne, ipak nisu vječne.
U međuvremenu, hajde malo da se ugledamo na bolje od nas, da nešto naučimo. Eto, takvi samuraji su pored nas već dvadeset godina, zašto da nešto ne naučimo baš od njih?! Možda bismo i sami mogli neke spone graditi, prestati se trovati mržnjom i podjelama, možda bismo barem oko izbora mogli odlučiti da pokušamo nešto promijeniti, da natjeramo one koje biramo da više ne kaskaju i ne kasne, da ne čekaju uvijek nekog Japanca. Jer, ne samo da je tačan nego dolazi i prije vremena. Možda bismo konačno mogli početi igrati fer i sportski, inače ćemo se jednog dana probuditi i biće baš onako kako je Ivica Osim jednom rekao: “Niste prošli jer ste bahati.”