“Ela kćeri, ustani kasniš na predavanja”, začuo se majčin glas. Iako umorna i neispavana od posla Ela ustaje i ljubi majku u obraz. Laganim koracima otvara frižider da bi uzela nešto za doručak. Frižider je prazan. Tu su samo jaja i mlijeko. Majka tužno pogleda Elu “nisam imala novca da kupim namirnice, uskoro će penzija”. Ela se nasmija majci i primi naborane ruke u svoje. “I onako sam htjela jaja i kafu s mlijekom, ne brini dovoljno je ovo.” Bez riječi majka pusti suze. Jednu za drugom. Boli. Njih dvije su same, Jedna drugoj su najveći oslonac i snaga.
Ela studira mašinstvo i najbolja je studentica na svojoj godini. Pored studiranja ona radi kao konobarica u objektu brze prehrane. Potreban joj je taj posao, jer ona i mama žive od penzije koju primaju. Njen otac nije s njima od 1993 godine. Nastradao je u ratu. Nije ga ni upamtila, bila je beba. Boli to.
Više od svega bole riječi njenih vršnjaka, ali i starijih ljudi “Lako je tebi Ela, ti si dijete šehida, imaš privilegije prilikom zapošljavanja”. Da sigurno, možda samo na papiru, možda i u stvarnosti. Eli to nije bitno. Vama bi bilo bitno?
Zamisli kakav bi Vam život bio da odrastate bez očeve ljubavi. Strašno! Mala matura, svima su tu roditelji, rodbina a tebi na proslavu dolazi majka. Sama. Velika matura, isti scenario.
Dala bih Ela sve novce ovog svijeta da vrati oca, da mu vidi lik, zagrli ga, poljubi u obraz. Sve bih dala. Ali umjesto očevih ruku, nju grli tuga. Opet su tu suze, jecaji bola. Dala je obećanje sebi i mami da će kroz život koračati dignute glave, Jaka i ponosna izvana, ali slomljena od boli iznutra. Krpi se tako svako jutro. Skuplja komadić po komadić duše i uz najveći i naljepši osmijeh izlazi među ljude. Iste one ljude koji kažu da je njoj lako. Da, ona je dijete šehida a takvima ruže cvijetaju u našoj državi.
Prije počinka iste se misli motaju po glavi. “Hvala ti tajo što mi daješ snage, znam da si to ti. Nedostaješ nam. Mami najviše, jer te ja nisam ni zapamtila. Nadam se da si ponosan na mene, na nas. Jake smo najviše zbog tebe. Znam da nas čuvaš i gledaš. Osjetim. Znam da se brineš da ću napustiti domovinu, da ću ići trbuhom za kruhom. Ali ne, ja ostajem ovdje. Ovdje gdje si ti prolio svoju krv. U zemlji koju si branio do zadnjeg daha. Misle da je meni lako ali ne krivim ih. Sitne su to duše oče moj.” Pada u san.