Znaš, nekad sam melanholičan, zbog prošlosti, starih slika, neke teške nostalgije. A onda me udari život i prodrmusa me svojom visinom.
Nismo mi tu da idemo unazad, da se vraćamo u korijen, a i ako se vratimo to treba da bude iz jednog jedinog razloga koji kaže; nisi ti mali, ti si sve to postigao sam. U jednom je filmu rečeno da smo mi svepjevajuće i sveigrajuće smeće ovoga svijeta.
Ovo smeće razumite u žargonu engleskog govornog područja. U tako tim trenucima kad kao da pritisnem na trenutak životnu kočnicu i kad navali neki osjećaj bezvoljnosti, duboko negdje u podsvijesti osjetim da to mome biću ne odgovara, da ono želi samo da grabi, da ide naprijed ka razvoju.
Ovo će se bolje shvatiti ako kažem jednu misao koju je objavila moja malenkost. Smisao života je u usavršavanju sebe kako na duhovnom tako i na tjelesnom planu i u osjećanju ljepote oko sebe. Prosto vapaj za skladištenjem u sebe, onoga što donosi svjetlo.
Plastično je to kao osjećaj kada smo u prisustvu voljene, ili sa damske strane voljenog, tad sijamo. E to treba hvatati, prosto biti pauk. Ili kad npr. pročitaš knjigu pa osjetiš da si porastao još malo, viši si za neki stepen. Težiti tome a ne nekom hladnom kapitalističkom, neoliberalnom savršenstvu; prosto biti sakupljač onoga što nas i u našoj horizontali i u vertikali širi. Šta će civilizaciji neko ko non stop žali nad sudbinom.
Čovječanstvu treba neko ko je razborit, neko ko leti ka suncu, ko osjeća život. Borac, čovjek vrijedan života. Takav savršen sklop nije dat na zemlju za manje od toga. Znaš, melanholija, depresija i tako te budalaštine; Znaš, volim te živote!
Mladen Blagojević