Zaobilazimo je. Svi. U širokom luku, znamo da je tu negdje, ispred nas. Čeka. Naš korak, naš brzopleti, pogrešni korak. Ima ih dosta, vrebaju nas, od dolaska na ovaj svijet. Neko od nas ima samo jednu, koja je strpljiva, kojoj vrijeme i nije bitno, sigurna da ce doci njen plijen. Neko ih ima mnogo, sve jedna do druge, pa svoj plijen podijele, zaslade se dušom tom, podjednako. Onako, na razgađanje.
Zaobilazim i ja, naravno. Ko to voli u rupu upasti? Zaobilazim, ali sam vec upadao, što veli da sam od onih koji imaju više svojih rupa. I upadao, pa se čupao, pentrao uz klizavo stijenje, hvatao za korijenje, samo da izađem van. Onaj osjecaj, kada izađem gore, pa punim plucima udahnem svjež zrak, sa spoznajom da sam joj umakao. Nekad. A nekad bi ostao dole, jedno vrijeme. Bez snage, bez volje, bez ičega. Dok me nešto ne bi povuklo ka gore, ka plavom nebu, pa bih se digao i vanzemaljskom snagom ispentrao. Brojim ih, jednu po jednu, pa im prkosim. Nekad. A nekad zazirem, strah ovlada, duh klone, samo čekam da se prva pojavi. Jebi ga, insan nije robot, ima dušu.
Imamo i ove kolektivne rupe. U njih upadamo svi, redom. Svakih nekoliko decenija. Onako, poput ovaca, u stadu, shorgamo se u bezdan. I dok padamo, sjecamo se naših, vlastitih, rupa. I poraza i pobjeda. I ljepših vremena. I taj pad traje podugo, a iz nje se ne izvuku svi. Oni, koji uspiju, na dušama svojim dobiju znak, kao madež. Dobiju rupu, na srcu. Dobiju trajan biljeg, vjernog druga, koji misli okupira, koji ce ih pratiti sve dok ne upadnu u onu posljednju, suđenu, rupu.
Priča mi, sve ovo, ali u oku mu sjaj, onaj dječački, iskričavi. Očekujem, nakon svega, da ce nadu spomenuti. Kao što uvijek uradi. Da ce rupe biti samo neka metafora, uvod u priču o životu, ljubavi, sreci. Da ce svo ono pentranje, hvatanje za korjenje, koje me je i na dijelove mog života podsjetilo, ipak biti samo intro u epilog, pun nade i umne pouke. Kao uvijek, kada bi mi držao vaz, kad bi me uhvatio ispred zgrade. Jako star, plemenit, mudar, volio sam ga slušati. Ovaj put, uprkos tom sjaju u oku, iskričavom, dječijem, tu je i stao. Samo me upita. Kako je Sarajvo danas igralo? Pobjedili smo, odgovorim. Aferim, tako treba…Tako treba. Pa onako poguren, a ruke na leđima, lagano krenu ka zgradi. Ostao sam malo, na klupi. Zapalio jednu. Da, sve mi je rekao, nije bio nejasan. Srce je veliko, najvece, njega pobjediti niko ne može. Još kad je duša puna, mirna. Nema te sile, nema tih rupa, koje nas mogu slomiti, zarobiti. Nema.