Kažu daleko sam i ne razumijem. Isto i isti su mi govorili i kada sam imao 12 godina dok sam se pitao zašto mi je otac garav i mrgodan kad ga vidim svakih mjesec dana, brat izgubljen na blatnjavim neznanim ratištima a majka sa staklastim pogledom gleda u daljinu i krišom plače. Kada si gladan i uplašen, dopuštaš da te tješe bajke …
Nema tu šta puno da se razumije, dragi moji.
Rat nije brat, glad nije svat!
Kako to da su nam čudnim čudom komšije uvijek divljaci, a mi fini, zlatnom kašikom go..a jedemo. Siguran sam da bi Nemanjići i Kotromanići bili veoma ponosni na svoje sinove. Ironija. Kad smo već kod koprofilije – zašto ste se ućutali kao dijete na noši? Da se niste malo ukakili ili vas je možda stid velikih patriotskih odluka koje ste donijeli, svi vi – očevi i đedovi, popovi i dušebrižnici – vi „odrasli“? Trebalo bi da vas bude sram tih 90tih gdje su vaše odluke doprinijele destrukciji svega lijepoga i dobroga.. mladosti, ljubavi, poštenja!
Odlučili ste se braniti, na prvu onako junački, sa nožem i puškom. I opet bi, vidim, da donosite velike odluke za naše dobro! Šteta, ovaj put neće biti dovoljno budala da vas prate i ako ima nešto preostale pravde u našem ubogom kutku svijeta, svi vi kočoperni bi trebali da oladite malo; da odradite koju godinu kao volonteri u bolnicama i školama, da iskopate par autoputeva i temelja ako već nećete da samoinicijativno radite i stvarate. Rad je cijenjena ljudska aktivnost u svakom društvu, u socijalizmu i u kapitalizmu. A kod nas?
Niste saglasni sa geopolitičkom situacijom u koju živite – nije problem! Naoružajte se znanjem pa u pohode za promjene, ne zvečite oružjem kao primitivna plemena iz kojih smo davno izašli. Majko, komšo, profesore, policijo … nemojte molim vas da nasjedate na sopstvene strahove i čaršijske priče, koristite i to nešto empatije i ljubavi ljudske, h(k)rišćanske, islamske ili koju god praktikujete prema bližnjim svojima, da bi svi oko nas živjeli u miru i blagostanju. Inat nije zanat, i to razumijem isto.
Jeste li ikada čuli za Gandija, Martin Luter Kinga i ostale velikane mirotvorne borbe ili ste možda odrasli uz Kraljevića Marka i Aliju Đerzeleza? Kitili ste se tuđim perjanicama i čekrkli čelenkama, u junačka se prsa busali dok su jedan po jedan najmiliji nestajali, kopnili kao mjehuri od sapunice. Odlazili u vječna lovišta, onkološke klinike, Australije, imaginarne cyber svijetove, obsesije i depresije …
Nije sve tako crno? Nije, crno je ispod noktiju od samolaganja i straha od suočavanja sa realnošću! Odatle nam i toliko „hejtera“ i nacionalista – strah bajo moj, nerazuman za oštećene a jasan k'o dan… kratak je pogled, moj Njegoše, ispod brda nijemog bijesa i naplavljenog bola!
Crno je ispod noktiju nadam se i zato što nam je već dogorilo ispod istih.