Odavno smo izvukli iz pretinaca predaje bijele zastave. Šutimo. Ko nijemi promatrači vlastitog života. Šutimo kad nam opustoše tvornice, ugase radna mjesta. Šutiš kada ti lice na blagajni crven oblijeva jer ti fali deset feninga za čokolino. Šutiš kad dođu iz elektre i izgase ti struju. Crveniš se i šutiš. Šutiš kad nemaš platiti djetetu ekskurziju. Šutiš kad uzmes diplomu u ruke i kupiš kartu za Njemačku, Irsku. Naravno, u jednom smijeru.
U ovoj zemlji bez glasa ni jecaja više nema. Kao da su nam jezike kliještima ucjene počupali. Čime su nas ucijenili? Śta još normalan čovjek u Bosni i Hercegovini može izgubiti? Zašutim i ja s vremena na vrijeme. Dojadi ta borba s vjetrenjačama. I onda te nešto razvali ravno u prsa. Izbije ti dah. Sasječe šutnju. Riječ. Ništa ne boli k’o riječ. Opasnija od mača. Od mača možda i preživiš. Izvadiš ga i zacijeli rana. Riječ ostaje duboko usađena u dušu. Oni ne šute. Oni u vladajućim foteljama. Oni čija lica se izruguju svim našim šutnjama. Oni nam se cere s predizbornih plakata. Onako lijepo, ravno u našu šutnjom obješenu facu. I govore šta im padne na pamet.
Prije tri dana, moju šutnju je narušila izjava, ni manje ni više – Predsjednika Vlade FBiH Fadila Novalića u kojoj žene koje rade u kladionicama izjednačava s prostitutkama! I nikom ništa – šute udruge za promicanje prava i sloboda žena. Rekao bi čovjek odmah: Živio Novalić, on promiče i podiže moral društva, dignitet institucije braka, očuvanje vrijednosti obitelji!
Zajebi, jer malo upućeniji znaju da se Novaliću živo fućka za moral, tuđe brakove i obitelji. I da se iza krajnje diskriminirajuće izjave o ženama koje rade u kladionicana kriju teški interesi.
Dok vlasnici domaćih kladionica tvrde da pod krinkom moralnih vrijednisti Zukić i Novalić žele novim zakonom o oporezivanju igara na sreću ugasiti BiH kladionice i dovesti austrijski Novomatic na BiH trzište, dok Novalić i Zukić k’o vitezovi časti kofol brane sustav moralnih vrijednosti, 5.500 uposlenica u kladionicama grčevito se bore da očuvaju svoja radna mjesta. Digle su svoj glas. A nema većeg grijeha u ovoj zemlji šutnje od toga da digneš glas. I to pred izbore. Pa kud ćes bona pred izbore? Pred izbore se jedu kobasice i kruh, zaliješ bocom pive i buretom praznih obećanja.
I kako ćeš żenu u Bosni i Hercegovini utišati kad se pobuni nego je nazvati – prostitutkom. I nikom ništa. Dok djelatnice kladionica traže javnu ispriku (u nekim normalnim zemljama mogao bi on svoju ispriku objesiti mačku o rep, morao bi dati neopozivu ostavku), šute udruge za promicanje ljudskih prava. Šuti Novalić. Šutimo i mi. Izvukli smo bijele zastave iz pretinaca predaje. K’o nijemi promatrači vlastitog zivota. Ne tiče nas se. Dok i mi ne dođemo na red.