Imao je,otac moj, naviku da,pogotovo petkom,s rajom zaglavi u kafani. S posla bi,zameračio u jednoj kafani, zvali su je Pod orahom,mislim da i danas postoji,te bi se,u sitne sate vratio,dobrano pod gasom. Nije bio težak,nije tukao staru,nije pravio belaje,onako veseljak. Jest volio pričati,jer je inače šutljiv,pa bi se mi napravili da spavamo,tek toliko da izbjegnemo diskusije o stanju u društvu,o trenutnoj političkoj situaciji..i tako…baš bi me podsjetio na oca iz kultnog filma,Dolly Bell,kad bi ih otac zasjeo za stol i otvorio porodično zasjedanje,uz svu proceduru,zapisnik,dnevni red. Da,tu bi znao biti naporan,pa smo,da bi to izbjegli,glumili da smo u dubokom snu. On bi,onako sam sa sobom,bacio monolog,uz neizbježne izljeve ljubavi prema nama dvojici.Rijetko bi to pokazivao trijezan,a prema mami i pijan.Takav je oduvijek bio,a svi su ga,pa i dan danas,smatrali dobrim i poštenim. Elem neise, stara je vazda gunđala zbog toga,a on bi se,u šali, nazivao mjesečarom.Ko biva,jednom mjesečno zaglavi,ništa strašno. Kako je počeo pretjerivati,jednog dana se odrekao alkohola skroz,pa sada tamani one nularice…No,želim nešto drugo ispričati.
Znao je on i mamu,katkad,iznenaditi. Naročito za osmi mart,iako bi i taj dan proveo u muškom društvu,kao vecina tih muškaraca,iz tog doba,naviknutih na proslave praznika u krugu kolega iz OUR-a i SOUR-a,pa čak i Dan žena nije bio iznimka.Znao bi donijeti staroj neko cvijece,valjda bi mu neko u kafani prodao,a vjerovatno pod grižnjom savjesti,da se iskupi.A sutra bi poricao da je išta donio,govoreci da se ne sjeca. Tako je,jedne godine,donio to malo drvce,u plastičnoj saksijici. Provalio je da ne spavamo,pa nas je davio pričom o tom drvcetu.Tad sam i čuo,prvi put,za Drvo života. Po njemu,simbol svega lijepog,svega od životnog značaja,a imao je namjeru da ga predstavi bitnijim i od nove veš mašine,koju mu je stara tražila,pa bitnijim i od video rekordera,kojeg smo nas dvojica forsirali. Da,dobro nas je ugnjavio te noci,naslušali smo se svakakvih bajki o tom malenom,drvcetu,tako malenom i skromnom,da mi ga je žao bilo.I njega i starog.
Vjerovatno bih,da je tada bilo moguce,proguglao pa saznao štošta,što sada znam.Da ono,u nekim religijama,označava drvo znanja,koje povezuje nebo sa Zemljom,a u židovskoj Kabali predstavlja božansku protkanost svega fizičkpg i nebeskog. Znao bih i tada da su ga stari Slaveni smatrali simbolom života,nečim od čega je sve nastalo.Oni su,naime,vjerovali,da duše umrlih odlaze u to stablo i tamo prebivaju ostatak vremena.Slična vjerovanja su postojala i u nordijskoj i germanskoj mitologiji. OK,sve smo to,vremenom,saznali.Mama je to održavala,njegovala,to drvo je bilo uz nas,uvijek je imalo svoje mjesto u kutu,gdje god smo živjeli.U ratu se selili,selili još par puta,uvijek je bilo tu.Onako,ugledao bih ga,s vremena na vrijeme,pa bih se prisjetio cijele priče.
Godine i godine su prošle. Stari je odavno u penziji,bacio se na kalemljenje vocki,sijanje bašte,ostao je i dan danas šutljiv,škrt na riječima.Da,ne pije odavno.Da,još uvijek ne pokazuje emocije,takav bio i ostao.Znao bi,nekad,kad bi pogledao kako mama devera oko tog drveta,sad vec velikog,našaliti se i reci da ce i njegova duša,sigurno,otici u to stablo i tamo biti zauvijek,kako god na to ljudi iz vjerske zajednice gledali.Yucca mi je sudjen,zna reci.Yucca,latinski naziv za Drvo života,koje mu spomenuh,vidjevši u knjigama,pa ga i on tako zvao.Yucca iliti Juka,na naškom,bosanskom.Ti Indijanci,iz centralne i sjeverne Amerike,koji ga kao lijek i hranu koristiše,nisu nimalo naivni i neuki bili. Moj otac,nakon dvije hiljade godina,odaje poštovanje tom drvetu,ne samo on,vec i mnogi drugi.Možda otud moja opsjednutost istorijom,Indijancima,mocnim indijanskim plemenima,pričama o Winnetou i ostalim velikanima.Možda..Svakako dosta osobina,očevih,naslijedih,pa tako ce,možda i moja duša,nekad,poletiti ka tom stablu,ka mojim precima.Šta god na to rekli i kako god na to gledali ljudi iz vjerske zajednice,kojoj,kao,pripadam.
Tek jedan mali zapis o ocu.Svaka slučajnost sa stvarnim događajima i licima,bila je namjerna.