Biti socijalista sa dvadeset godina je prava stvar, biti socijalista sa trideset godina je budalaština. Tako nekako glasi citat, koji se urezao u pamćenje, još dok sam bio dijete. Misaona konstrukcija je vrlo jednostavna, ona pokazuje da je socijalizam stvar mladosti i naivnosti, a ne biti uz socijalizam je stvar mudrosti koja dolazi sa godinama. Zašto je biti socijalista stvar naivnosti ?
Odgovor je još jednostavniji od ovog citata, biti socijalista je prava stvar u bilo kojoj starosnoj dobi, a ne biti socijalista odgovara samo onima koji žele zadržati povlaštenu poziciju unutar jednog društva, a ta pozicija je zasnovana na iskorištavanju onih kojima se govori da je biti socijalista stvar naivnosti i mladosti. Mnogi će, nesvjesni svog stvarnog, niskog položaja, reći da je ovaj koji je upotrijebio citat upravu, jer se socijalizam pokazao kao neuspješna društveno- ekonomska formacija, i da je stvarno funkcionalan opstao bi i dalje među “živima”, a ovako ga je pregazio novi val liberalno kapitalističke formacije koja omogućava da svako bude upotpunosti slobodan. Upravo je lažni vid slobode bio presudan za rušenje socijalizma diljem svijeta početkom 90-tih godina dvadesetog stoljeća. Mase koje su rušile socijalizam upravo su bile zaluđene tom nekom slobodom u kojoj možeš jesti u Mekdonaldsu i piti Kokakolu kad god to poželiš, upravo je takvo krivo shvatanje slobode dovelo do toga da se ne radi na stvaranju društva koje će se odlikovati humanošću, jednakošću, i prije svega visokim stepenom saradnje između ljudi. Iako socijalizam onako kako je zamišljen idejno možda nije upotpunosti sproveden u praksi, ali društvo se neprestano razvija i prevazilazi društvene probleme, vremenom bi socijalizam bio sproveden na najbolji mogući način. A, šta ako je upravo obaranje socijalizma bio način da se riješi problem, jednostavno nije, jer da bi se riješio određeni društveni nedostatak potrebno je da ga riješi većinska masa, kao najbolji pokazatelj težnji određenog društva, a većinska masa koja je usmrtila socijalizam toga nije bila ni svjesna, niti je uopšte mogla biti svjestan glas društva, jer je bila vođena idejom manjine, one manjine koja se od transformacije jedne zemlje iz socijalističke u kapitalističku, poznatom i kao tranzicija, ponajviše okoristila.
Gdje je socijalističko društvo pogriješilo, u kojem historijskom momentu je dozvolilo da ga jedan lanac brze hrane i lošeg pića baci na koljena? Odgovor je kao i uvjek najvjerovatnije u obrazovanju i obrazovnom sistemu, jednoj tački gdje se lome koplja obrazovanih i neobrazovanih, nudilo je socijalističko društvo široko obrazovanje, stotine hiljada stranica teorije, ali najvjerovatnije malo toga kako povezati čovjeka sa čovjekom i kako zajedničke interese i koristi izdići iznad privatnih, oholih. Ta greška, i brutalan marketing kapitalističkih megadržava doveo je do toga da postsocijalistička društva žive u iluziji solidnog života, graničeći sa siromaštvom. Nije socijalizam kriv, krivi smo mi.
“Mi imamo Mekdonalds, a vi ?” – uzvikivale su Delije, na Maksimiru, u zoru rušenja socijalizma.
U tekstu korišteni citati i aluzije na citate, navijačke grupe Crvene Zvezde, Đorđa Balaševića i Bizmarka.