Svo vrijeme mi je kosa na licu
I vjetar na koži
A ispod kože se vjetrovi smiruju
Prestrašeni valjda onima vani
Jer ono što pošalje nebo
Zastrašit mora ono u čovjeku
Što bitnim se pravi
Spusti glavu
Progutaj ego
Sumnjama nogom podapni,
Ko zmiji glavu im stuci
Da nikada više ne sikću
Da otrov svoj ne isprsnu
Po licu, po ruci
Sažvaći svoje ja
I prvo i drugo i treće
I svoje on dobro sažvaći
I sve ono što drugi jesu i nisu i kažu i čine
Odbaci
Nogama zgazi
Uživaj dok kvrcka i pucka i dok se mrve
Sve zablude ikada življene
Sve laži istinom zvane
I izuj onda te baletanke
I udari o zidić njima
Da blato iluzija s đonova spadne
Jer iluzije se ne daju
Drže se do zadnje
I noge onda u Radobolju potopi
Nek utrnu od leda
I nek se svaka dlaka na koži digne
Zagazi
U vodu do koljena
Lice umij
I skini sa čela rukama
Mreže što vid ti love
Oci nek se napiju neba
I pijane budu od širine, od slobode,
I razderi je,
Nek ispadnu misli zapetljane u krakove njene
Nek polete lake
Od bistrine, od jasnoće
I očisti život svoj,
znaš kako je pjevao Arsen
onu pjesmu što si uvijek voljela
i slušala u predvečerje, kraj prozora otvorenih
Skini sa sebe sve
I kožu zguli,
Vodom se umij
Vjetrom ogoli
A srce augustu predaj
Da mirom ga boji
Nek spadnu sa tebe svi pridjevi koje ti dadoše
Ljudi koji misle da te znaju,
I koje si dala sama sebi,
Htijući bolja biti
Zapamti, ti si i bez njih dovoljno dobra,
Samo se ponekad u mrežama zaglaviš,
Ljudi smo, ipak,
A oni pretpostavljaju samo,
Rijetki znaju
i umiju vidjeti
Da si baš ono što se probudi
Kad puhne prvi hladni vjetar
S kraja ljeta
Što krletke lomi