Boljela ga je nepravda. I to što sada neko drugi pije neka natprosječna vina iz najboljih klasa, a on ovo kartonsko koje nema ni dostojanstven procenat alkohola u sebi. I još će njega da proglase onim ko narušava društvenu sredinu asocijalnim ponašanjem. A taj drugi je zato socijalan, društveno prihvatljiv i poželjan. A on je otpadnik, ništa od tih socijalnih titula sem socijalnog slučaja nema.
I dok taj drugi tako uživa, on će i dalje da žali za onim što mu je oteto. I još će njega da okrive. Taj drugi će da živi. Imaće porodicu. A gdje je njegova?
Tamo, na onom sivom mjestu gdje se vrane okupljaju, gdje psi suze puštaju. Tu je, svakog Božića i svakog praznika, sa svojom porodicom. Priča im, oživljuje pred sobom. Smiju mu se. Srećni su. I on je, u tom jednom sekundu.Ali pred veče ga uhvati hladnoća, i kad poželi da ih smjestim u krevet, i pokrije prekrivačem… Suze mu zalede ono malo života u njemu. Ovo malo čovjeka u njemu pusti urlik poput zvijeri. Oni su pokrveni zamljom, u svom vječnom, hladnom krevetu.
Vraća se po hiljaditi put onim prizorima kroz sjećanje, alkohol mu struji kroz krv i baca ga u bunilo, u san. Tamo čuje nejasne prve riječi, dozivaju je, uvijek iste. ,,Ma-ma.” Glasić nejak, mio, prolama se kroz male usne. Pruža joj ruku, budi je, zove najomiljenije biće na svijetu. I njemu je bila. Zove nju. Sada ih niko probuditi neće. Zašto se onda on uvijek iz tog sna probudi? Otkriven, i zemlji je suvišan.
Onda ustaje, da još jednom prevari jutro, i odlazi na klupu u parku. I pali cigaru, jednu, drugu… Sve dok ih ne ostane tek 2-3 u kutiji. Do prije koju godinu razmisljao je o osveti. Da oduzme tom drugom, što je on njemu oduzeo. Ali ono malo čovjeka u njemu se bunilo, nož je ispadao iz ruku, pred očima je stajao mali dječak od tek par mjeseci, pogledom ga moleći da odustane. To je bio njegov sin. I dok mu se činilo da zbog kukavičkog bježanja i odustajanja od namjeravanog, liči na jednog ludaka i slabića, tješio se istovremeno da je njegov sin sad srećan i ponosan što je njegov. Ali sina odavno nema. Sad više ne misli o tome. Sa već povećim brojem sijedih u kosi, misli tjera da idu daleko. Čas na najveća prostranstva, rajske vrtove i bašte, gdje za ruku drži voljene svoje, čas po snijegu korača i prati male stope svoga sina dok slabašno korača. Nadao se da sunce neće istopiti tragove, da će ostati na putu, da će im poći u susret.Tek predvečernji hladniji vjetar dozivao bi ga, udarajući po vratu, šamarajući po obrazima. Svađao bi se sa njim, bezdušnim, tjerajući ga i pokušavajući da zadrži još pokoji tren sreće u mislima. Misli su išle glavom, suze licem.
Nedostajala mu je ženska ruka, da spremi doručak, opere tek koju košulju. Laž. Odavno nije gladan, ni uredan. I to mu ni ne fali. Fali mu ono malo sreće između četiri zida koju su dijelili. Fale mu njene riječi i njena siromašna prefinjenost uz svo bogatstvo duše. Koža meka, oči snene, duboke, smijavice na najljepšem licu. Fali mu ona, sa svim manama i vrlinama. I pokoja uvreda, drsko, kroz svađu izgovorena. I slabašan, iznemogao zagrljaj. I cio svijet u njoj.
Sa godinama, koraci mu postadoše slabi, brojčano manji, starački. Prije bi sa tim poderanim cipelama obilazio Crkve, lutao po svetinjama, čak i u džamije. Nije bilo razlike. Ponegdje bi lagao sebe da su mu se prikazali. Moć misli jednog prosječnog čovjeka natprosječno napaćenog. Išao je i kod gatara, vračara, pokušavajući da ih prizove. Nije uspjevalo.
Na kraju, predao se i živio u sjećanju sa njima. Ponekad bi se pomolio u sebi, na toj klupi i zapalio svijeću. A zatim cigaretu. Vino bi opet čekalo slatko komešanje sa njegovom krvi. A taj drugi bi opet pio nešto prestižno, možda sad ipak ne vino, već neki viski, ili pak, konjak. On je imao izbora, i novac, i milost onih koji su ga pustili na slobodu, i porodicu, i život. Nema pravila, ne-fer igra. Neko će i mrtav da živi dugo, a neko će živ da umire.
Mislio je zapečatiti promašeni život. Hodajući po mostu, sa cigaretom u ruci, gledao je dubine rijeke Drine. Mutile su se oči, ta ljepotica ga je nemilosrdno zavodila. Ali, samo se u njoj cigareta utopila, njega su spasili sugrađani. Nisu znali da bi bilo bolje da su spasili cigaretu, jer njoj se više živjelo i gorjelo. Mrzio ih je sve, višestruko. U svima njima vidio je lice tog ‘drugog’ koji mu ne da mira, koji mu na sve načine krade mir i sreću. I vidio obične smrtnike koji ne znaju koliko su bogati u životu jer imaju porodicu.
Godine brzo prolaze kada se sve skupe u jedan proživljen dan. Više nije bilo ponekih sijedih, već ponekih tamnih u kosi. Zime su dolazile i prolazile sve češće. Ljeta su bila sve kraća. A on ih je na toj klupi u parku sve dočekivao sa velikodušnim gostoprimstvom, a još ljubaznije ispraćao. Što ih se više izreda, utoliko je i životu kraj. Pred proljeće, unazad par godina, iznevjerio je. Nikakav gazda nije vrata proljeću otvorio. Zato je proljeće otišlo ni ne pokucavši na vrata. Više je ličilo na jesen, oblaci su tumarali nebom kao pijani. Tmurni, mrki, puni kiše. Padale su po klupi, po duši njegovoj. Ali duša je otišla prije proljeća.
On je otišao njima u zagrljaj, a mi smo ostali slijepi. Slijepi za bogatstvo koje imamo i koje nas čeka. Slijepi za pravdu i ljubav. Krijemo se po ćoškovima, bježimo sami pred sobom, strepimo od naše vlastite sjene dok govorimo: ,,Hvala ti Boze što se to njemu, a ne meni desilo.” A šta ćemo kada se kolo sudbine na nama slomi? Ne možemo bježati više no što su nam sopstvene noge brze. Ne možemo podnijeti više no što drugima dajemo. Ne možemo biti srećniji sve dok druge unesrećavamo.