Genijalan izraz imaju u Splitu – Fjaka. Nekako i fonetski opisuje stanje u kojem se čovjek nalazi, ili kojem teži u tople ljetne dane. Mogli bismo reći da kada temperatura teži ka beskonačnosti, um teži ka nuli. Nekoj vrsti amaterske nirvane valjda. Kako je nirvana amaterska, tako um nije prazan nego se po njemu motaju najbezveznije i naizgled najbesmislenije teme. E, kad se to desi, onda nastojim da analiziram zašto razmišljam o tome. Pa onda razmišljam zašto mi trebaju te analize, i to sve onda konvergira ka beskonačnosti. Možda je to lakše objasniti navodeći konkretan primjer. Eto juče, ja u nekom polusjedećem – poluležećem položaju, vani 32 stepena temperatura, kod mene spuštene roletne i lagana promaja. Odnekud se sjetim South Parka, antologijske animirane serije. Konkretno sjetim se epizode „Doutche and Turd“. U najkraćem u toj epizodi, učenici biraju školsku maskotu, a kandidati su flašica za ispiranje vagine i sendvič od govana. Izbori se odvijaju po šablonu demokratije, znači kampanja sa svim što ona nosi, podijeljenost između birača, odnosno učenika, javna debata kandidata, izborni plakati itd. U svemu tome jedan od dječaka (Stan, konkretno), se osjeća razočarano ponuđenim kandidatima i javno govori da neće glasati jer su oba kandidata besmislena. Zbog toga na sebe navuče prvo bijes učenika, zatim ga izbacuju iz škole zato što ruši temelje demokratije za koju su ginuli njihovi preci, roditelji ga izbacuju iz kuće i protjeruju ga iz grada. Prvo izvrtim sve scene kojih se sjećam iz te epizode, a onda dođem do tačke kad se zapitam – Zašto sam se sjetio South Parka i te epizode ? Krenem da se prisjećam, hronološki, političkih dešavanju u ovoj našoj zajebanciji od zemlje. Prvo je Bakir Izetbegović podnio zahtjev za ispitivanje ustavnosti 09.januara kao dana Republike Srpske, pa je ustavni sud BiH rekao da je to neustavan praznik. Evo ga sad Dodik pokreće proceduru za raspisivanje referenduma o obilježavanju 09.januara kao praznika, a Bakir, naravno, demonstrira patriotizam napuhavajući značaj referenduma. Pokušavam da to pojednostavim. Dan Republike Srpske se obilježava od Daytona, pa sve do danas i ne poznajem nikog razumnog koga je to obilježavanje pretjerano zanimalo. Pod razumnim podrazumijevam ljude koji žele da se obrazuju i da žive od svog rada, imaju sretnu porodicu, provode vrijeme sa dragim ljudima isl. Takođe, ne poznajem ni jednu anketu, niti analizu u kojoj su kao vodeći problemi ove zemlje navedeni bilo kakvi praznici i njihovo obilježavanje. Uprkos svim gorućim problema Bakir je pokrenuo proceduru koju je pokrenuo i od toga uspio napraviti problem. Opet Mile, vješto koristi odličan centaršut od strane Bakira i pokreće referendum. Ne izostaje podrška medija i organizacija koje se bave patriotizmom tj., kojima je patriotizam osnovna i vrlo unosna djelatnost. Recimo da referendum uspije i da se nastavi obilježavati 09.januar, šta bi to promijenilo ? I do sada je se obilježavao i nikom to nije bitno uticalo na kvalitetu života, kao što neće uticati i da se prestane obilježavati. Normalnom čovjeku je bitno da ima posao i plaćeni neradni dan, sad bio on 09.ili10.; januar ili oktobar, ne znači mu previše. Tako dođem do zaključka da su me do South Park-a, sendviča od govana i flašice za ispiranje vagine doveli Mile i Bakir i njihovo političko djelovanje. Dvije kreature sa nikakvom ili upitnom praktičnom vrijednošću se prepiru oko nečega potpuno nebitnog i uspjevaju to neukom puku prikazati kao nešto od suštinskog značaja. Problem je što su sendvič od govana i flašica za ispiranje vagine nacrtani a Bakir i Mile nisu. Realnije bi bilo predstaviti ih kao govno od sendviča i vaginu za ispiranje mozga, ili kao najplaćeniji politički napadački trio sa Draganom Čovićem kao ofanzivnim veznim. Već dolazim do tačke kad sebe pitam zašto ponovo razmišljam o njima ? Puno je lakše ovim našim narodima istjerati i zadnju paru iz džepa, nego utjerati centimetar razuma u glavu, i nebrojeno puta sam sebi rekao da ću se isključiti iz svih tih gluposti. Jednom kad skontaš kako matrica funkcioniše, trebaš ostati izvan nje i gledati je sa filozofskim mirom. Barem dok ti neki borci ili radnici ne blokiraju put, ili dok ti ne zatraže 1.000 KM da bi operisao slijepo crijevo ili 20.000 KM da bi zaposlio dijete koje je završilo fakultet i dobilo posao sa platom 800 KM. Obzirom da ne putujem, ne boli me slijepo crijevo i kćerka mi je tek završila prvu godinu fakulteta – isključujem se. Ustvari, resetujem. Fjaka.