Zašto je od najvećeg značaja da građani shvataju smisao republike?
Republika – res publica ili ‘javna stvar’, drugi je naziv za oblik vladavine gdje u konačnici suverenitet pripada narodu. Nekada su monarsi bili ‘suvereni’ (a možda pomalo i još uvijek kao britanska kraljica), gdje su oni bili faktički vlasnici teritorije države, a svi njezini stanovnici – podanici monarha. Monarh je radi lakšeg upravljanja državom ili smanjenja mogućnosti svrgavanja, formirao administrativna vijeća i dodjeljivao titule svojim podanicima, kojima je na izvjestan način dijelio komadiće svoje moći. Ta vijeća, pričaonice ili ‘parlamenti’ postala su okupljališta svih ljudi koji imaju ikakvu moć izuzev monarha. U nekim trenucima je ukupna moć skupa moćnika prevazilazila autoritet, imetak i vojsku monarha te su ga svrgavali itd. U nekom momentu, ostali podanici su se dovoljno opismenili i situirali da su zahtijevali svoje predstavnike jer su ukupna moć, samosvijest i imetak prevazilazili ukupnost istoga kod monarha i njegovih ‘plemića’. U početku svojih nastojanja dobili su tzv. ‘donji dom’ koji je uglavnom bio marginaliziran u odnosu na ‘gornji dom’ gdje su bili plemići. Jačanjem parlamenta ili nekog od tih zastupničkih tijela, smanjena je apsolutistička moć suverena koji se sada morao oko svih pitanja konsultovati i dobiti odobrenje domova. Neke države, razumije se, nisu prevazišle ovu fazu.
U prvom koraku, narod je na ovaj ili onaj način svrgavao monarhe iz prostog razloga što njihovo potomstvo nije bilo obavezno najobrazovanije i najsposobnije za vođenje države da bi samim rođenjem sticalo pravo na to. Tako su nekadašnji jedinstveni nosioci vlasti i suvereniteta lišeni svojih prava. Nakon toga je ostalo plemstvo i imućni trgovci, odnosno aristokratija da ‘džentlmenski’ vlada državnim poslovima. Opet, neke društvene zajednice su ostale na ovom stadiju razvoja.
U slijedećem koraku, šire mase su se još više opismenile, socijalizirale i urbanizirale te im je smetalo bahato, samoživo i samodano pravo aristokratije da vlada. Tada su su se mase riješile gornjeg doma, i uspostavile narodne skupštine, narodne parlamente itd. U tom stadiju, politički obrazovan, zainteresiran i veoma osvješten narod, rukovodio je javnim stvarima, res publica. Taj period označava socijalne revolucije i sticanje građanskih, socijalnih, ekonomskih, kulturnih i drugih prava. Sva dostignuća čovječanstva postala su dostupna svima koji su to željeli. U nekim državama su bivše monarhijske porodice opstale, u nekima su potpuno iščezle, a u većini su ostaci monarhista i aristokrata tiho stopljeni u jednakopravnost sa ostalim građanima. Neki su zadržali privilegiju svog nekadašnjeg imetka, što im je davalo izvjesnu početnu prednost. Racionalizam, sekularizam, nauka i kultura su bile na svom vrhuncu. To je bila republika!
Bez obzira na to da li je u društvu važila slobodna trgovina ili planska privreda, na ovaj ili onaj način, dijelovi društva su se izdvojili u superimućne i supermoćne klase koje nastavile zloupotrebom svog položaja gomilati imetak i moć. Ti ljudi, svjesni kako je završila aristokratija i monarhija, organizovali su se na svaki mogući način da što više zaštite svoj imetak i moć, odnosno povlašteni položaj najviše tako što će još više osnažiti i ujediniti se. Za to su korištena razna udruženja, grupe, tajna i javna društva, gdje su se ponovo ‘džentlmenski’ dogovarali kako će što više iskorištavati svoje uposlenike i resurse koje su prigrabili. Tako se ponovo formirala aristokratija. To je bio prvi korak dekadencije republike.
Sa te pozicije, ovi ljudi su u različitim državama širom svijeta, vezani svojom neutolivom željom za imetkom i utjecajem, razarali različite konstrukcije društva koje su građani napravili, u skladu sa historijskim, kulturnim, geografskim i drugim prilikama. U ovom slijedećem koraku, nekadašnji ‘donji dom’, glasnogovornici naroda, narodni tribuni i prosvijećeni parlamentarci srozani su na lobiste i aplaudante u mašineriji dizajniranoj da trivijalizira njihov značaj. Narodne skupštine, parlamenti i predstavnička tijela srozana su na obične brbljaonice i pozorišne bine. Politički pismeni i osvješteni narod, samosvjesni i informisani, u moru kvantiteta dezinformacija, elitizacijom obrazovanja srozan je na stado koje odlučuje tako trivijalna pitanja nalik na odluku kojom rukom, desnom ili lijevom će biti potpisan jedan te isti akt. Superimućna klasa je potom proslavila svoj stil života kroz medije i učinila ga poželjnim, idealizirala ga do nerealnih proporcija, učinivši ga beskrajnom i besciljnom čežnjom običnog čovjeka u kojoj se gubi svako saosjećanje za svoje sugrađane.
Na taj način, aristokratija se konsolidovala, a narod se razjedinio i uprostio. Temeljem analiziranog redoslijeda revolucije i degradacije društvene svijesti, nikakvo proročanstvo nije potrebno da se ne predvidi logički slijedeći korak – monarhija. Dovoljno je da jedan superimućni ili supermoćni pojedinac nadjača svoje ‘džentlmenske’ kompanjone ili stvori razlog zbog kojeg će oni njemu predati suverenitet koji su uspješno oteli od naroda.
Tako će 21. stoljeće, 22. stoljeće ili bilo koji dan u kojem se to desi, biti vrijeme regresije i debilizacije ljudske svijesti, dan unazađenja svih ljudskih postignuća. Mi ovo stoljeće nazivamo stoljećem ‘racionalizma’ ali smo zaboravili šta je republika. Ispustili smo republiku iz ruku radi iluzija koje su nam servirane da bi protratili život u promašene ciljeve. Nismo republiku dobili na poklon, već stoljetnom mukotrpnom borbom, žrtvom i pogibljem, gdje smo ognjem, mačem ali i perom i svjetlom prisilili tlačitelje da svakom čovjeku daju pravo koje mu pripada, da bude slobodan i nezavisan, a ujedinjen sa ostatkom čovječanstva radi izgradnje bolje budućnosti. Sada mi bez borbe ispuštamo to pravo iz ruku, a borba da ga vratimo je na život i smrt.
To je borba protiv blijedih aristokrata, ‘uglednih porodica’, gomilača imetka i utjecaja, uvezanih i povezanih mamonista koji se prave političari, svećenici, biznismeni, filantropi, vođe – a svi su povezani nevidljivim nitima pohlepe i ravnodušnosti prema narodu, ‘podanicima’ koji je sveden na ‘ljudski resurs’; intelektualno zatupljen, ekonomski marginaliziran, kulturno osakaćen i moralno ubeznađen. Glavno oružje protiv čovjeka je podjela: podjela na rase, podjela na nacije, podjela na etnije, podjela na grupacije, podjela na klase, podjela na polove… a svi imamo iste želje, nade, ciljeve i čežnje. Od republike je ponegdje ostao samo naziv, a ponegdje ni to.
Eto to je priča o republici. Njen cilj nije da ponudi odgovore, već da ponudi pitanja.